Popularna teza u vezi sa organizovanim kriminalom je ona kojom se tvrdi kako je ilegalna trgovina arheološkim iskopinama i umjetničkim djelima najtipičniji oblik ilegalne trgovine – možda odmah poslije droge, oružja ili trgovinom ljudskim organima. Motiv je veliki jer brojni artefakti nalaze se u privatnim kolekcijama širom svijeta.
Grad nam je preplavljen turistima-tragačima, a u hotelima, motelima i prenoćištima odavno nema slobodnih soba. Restorani, ćevabdžinice, burgdžinice i aščinice su doživjeli pravu renesansu. Jedan internet portal navodi da su u samom gradu i u bližoj okolini, pojedini, domišljati mještani, zaradili pravo malo bogatstvo prodavajući ašove, lopate i drugu potrebnu opremu nepripremljenim tragačima za zakopanim blagom.
Kasni večernji sati i rana zora, vrijeme je kad poznati i nepoznati tragači ulaze u tunele i prekopavaju iste u nadi da će ispod golemih naslaga pronaći zakopano basnoslovno blago. Maskirani u arheologe, ljubitelje iskopavanja-istraživanja, lovci na blago tragaju za zlatom, ali i drugim skupocijenim predmetima, relikvije-dokumenati, artefakti ili tajna znanja koje su navodno zakopani u našim tunelima. Prema “njegovim” saznanjima PROFESIONALNOG TRAGAČA zagonetka odavno golica pažnju svjetskih lovaca na zakopano blago, tim više što već mnogi dolaze sa kartama na kojima su ucrtana mjesta u tunelima, gdje se krije nešto “dragocjeno sumnjvo”, te su se tajno bacili na istraživanje tunela i odaja ispod “brda”. Oni su iskusni i opremljeni trikovima maskiranja i modernom tehnologijom za tu vrstu istraživanja, i tu pred našim očima započinju svoj nevjerojatan uspon ka moći i bogatstvu. Namirisati gdje ima blaga, ponijeti sa sobom detektor za metal i stvar je završena. Većina tragača nada se da će upravo oni pronaći blago, a posebno ih raduje to što “nepostojeći zakon” garantuje nalazaču da može zadržati sve od pronađenog blaga. U uređenim državama sve što se pronađe u zemlji ili vodi mora da se prijavi muzeju ili instituciji koja je nadležna i da se ponudi njima na otkup. U našoj praksi ne izgleda tako i najstrašnije je što je ipak tu riječ o kulturnom dobru.
Turistički stručnjaci razmišljaju na način ako nas posjeti 15.000 turista godišnje i svaki od njih ostavi 1.000 eura za sedam dana upoznavanja podzemnog svijeta, onda bismo dobili “15 miliona” od organiziranja jednog takvog turističkog sadržaja. Zbog toga moramo hitno zaštititi te arheološke lokalitete.
On, stari profesionalni tragač na kraju mi je pričao da je negdje u Africi, u nekom podzemnom tunelu udario krampom u zemlju više puta, a onda je počelo sve da se trese, napolju je bilo strašno nevrijeme. Dugotrajnu oluju i grmljavinu je shvatio kao upozorenje da to blago nije njemu namijenjeno, uplašio se i više nikada nije ni pomislio tamo da se vrati…