Sredinom prošlog mjeseca Općinsko vijeće Visoko je donijelo odluku o proglašenju Nijaza Hastora, vlasnika Preventa, počasnim građaninom Visokog. Prevent je firma sa najviše zaposlenih u Visokom, i za nekoga ko nema nikakvog znanja o organizaciji, tehnološkom procesu i učincima rada Preventa na životnu sredinu i kvalitet života Visočana takva odluka može biti unaprijed razumljiva i opravdana. Ali, nekoga takvoga bilo bi teško naći među slučajnim prolaznicima kroz Visoko, jer i slučajni putnik se neminovno zapita za porijeklo smrada u Visokom koji se širi iz Preventovih pogona i koji je novinar Eldin Hadžović opisao “kao mješavinu vonja pokvarenih kuhanih jaja i isparenja iz kazana u kojem se, u azotnoj kiselini, krčkaju nekoliko dana nošene vojničke čarape i sadržaj želuca neke biljojedne crkotine, pomiješan s raspadnutom kožom i dlakom”.
Kao žrtvama svakodnevnog gušenja u tom smradu, koji je zapravo otrovni i po život opasni kožarski plin sumporvodik, delegatima Općinskog vijeća i građanima Visokog, u ime kojih je donesena odluka o proglašenju vlasnika Preventa počasnim građaninom Visokog, poznato je Preventovo kršenje i izigravanje zakonskih obaveza i međunarodnih ekoloških konvencija. Poznato je na najgori iskustveni način, i zato je ovu odluku Općinskog vijeća teško prihvatiti a još teže shvatiti. Kako, dakle, prihvatiti odluku najvišeg organa lokalne vlasti kojom se iskazuje priznanje čovjeku koji snosi glavnu odgovornost za aktivnosti od kojih Općinsko vijeće treba da štiti građane? I može li se, uopće, shvatiti tu odluku kolektivnog organa koji je prije njezinog donošenja doista nastojao da se zaustavi ili barem ublaži Preventovo zagađivanje zraka, vode i tla u Visokom. Općinsko vijeće Visoko je, naime, u okviru svojih ovlasti prethodnih godina doista nastojalo da doprinese zaustavljanju ili barem ublažavanju Preventovog ugrožavanja životne sredine i zdravlja Visočana. Istina, to se činilo bez značajnijeg rezultata, uglavnom na način delegatskih pitanja o Preventovom kršenju zakona i zahtjeva za reagiranje kantonalnih i federalnih institucija kao nosilaca djelotvornih zakonskih ovlasti. Oslanjajući se, međutim, na nezainteresovanost i neefikasnost, ali i na lahkovjernost ili korumpiranost nosilaca odgovornih dužnosti u tim institucijama, Prevent je svih ovih godina plaćao simbolične novčane kazne za kršenje zakona, obećavao raznorazne ekološke projekte umjesto izvršavanja zakonskih obaveza, kratkoročno smanjivao i u cjelini povećavao zagađivanje okoline otrovnim sumporvodikom i zabranjenim tečnim i čvrstim organskim otpadom. Općinsko vijeće Visoko stoga nije moglo značajnije doprinijeti smanjenju štetnih i opasnih emisija iz pogona Preventa, ali je pretprošle i prošle godine spriječilo vlasnika Preventa i njegove najamnike u Visokom u pokušaju da se u krugu Preventa instalira spalionica i da se tako postojećim Preventovim zagađivačima priključi još jedan zagađivač. Razmatranje projekta spalionice Općinsko vijeće je krajem 2010. godine uvjetovalo Preventovim izvršavanjem obećanja da će u roku od godinu ispuniti svoju zakonsku obavezu i prestati sa zagađivanjem zraka, vode i tla iz postojećih zagađivača. To obećanje i zakonsku obavezu, kao ni druga obećanja i istu zakonsku obavezu, kao što je obećanje trojice direktora Preventa koje su dali najširoj javnosti putem traženog intervjua u Oslobođenju od 30.04.2011. i 02.05.2011. godine da će od 01.08.2011. godine ljudi u Visokom udisati čist zrak i da će lokalna zajednica biti potpuno zadovoljna, Prevent nije ispunio. I tu se zapravo nalaze prvi razlozi inicijative za dodjelu počasnog građanskog statusa vlasniku Preventa, i u tome je, nažalost, instrumentalni, operativni karakter i jedini realni smisao odluke Općinskog vijeća Visoko.
Premda građanima Visokog nije pruženo obrazloženje odluke Općinskog vijeća o Nijazu Hastoru kao počasnom građaninu Visokog, moglo se u prvi mah pretpostaviti da je time Općinsko vijeće izrazilo općerazumljivo poštovanje poslovnih rezultata Preventa i dobronamjerni poziv ili poticaj vlasniku Preventa da njegova firma konačno počne izvršavati zakonske obaveze i da grad i okolinu Visokog oslobodi pakla sumporvodika. I ko god je tako dobronamjerno pomislio, očekivao je da će nakon obznanjivanja odluke Općinskog vijeća Visoko krenuti smanjivanje emisija otrovnih gasova iz Preventa. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Zagađenja iz Preventa su povećanja, i u drugoj polovici jula i tokom augusta bila su, za razliku od istih mjeseci ranijih godina, neprekidna, svakodnevna. Vlasnik Preventa i njegovi visočki najamnici nisu se obazirali na to što se uvećanje emisija smrada do nesnosnosti u pojedinim danima i redovno širenje otrovnog sumporvodika iz Preventa dešavalo pri temperaturi do 40 stepeni, i što su bili dani ramazana i Bajrama. Štaviše, Hastorov glavni najamnik u Visokom Adnan Smailbegović je u tim danima organizovao paradne iftare u Visokom, tjerao radnice koje poste da rade po 12 sati i putem medija pokušavao obmanuti javnost tvrdnjama da je povećano emitiranje sumporvodika posljedica kvara na nekakvim uređajima, a ne povećane proizvodnje i gladi za zaradom.
Odluka Općinskog vijeća Visoko nije, prema tome, u Preventu primljena kao priznanje i dobronamjerni poticaj, već kao legitimacija ili dozvola za ignoriranje prava građana koje Vijeće predstavlja i za nesmetano divljanje u zagađivanju Visokog. U ovom vremenu od donošenja odluke do dodjele priznanja vlasniku Preventa, koja treba uslijediti za skori Dan općine Visoko, Prevent je uništio počasni i dobronamjerni smisao tog priznanja za onoga ko ga dodjeljuje, i na brutalan način posvjedočio da to priznanje ima za Prevent suprotan praktični cilj. No time je potpuno razobličio pozatinu inicijative za dodjelu počasnog statusa vlasnika Preventa i politički naivnu dobronamjernost članova Općinske komisije za dodjelu priznanja i delegata Općinskog vijeća Visoko. Podnosioci inicijative za dodjelu općinskog priznanja vlasniku Preventa su (?) radnici Preventa, sportski klub Bosna – Prevent i obdanište u Visokom, te jedan pojedinac. Za glavnog podnosioca, radnike Preventa, koje je Hastorovim visočkim trabantima lahko privoljeti da dobrovoljno urade ono što moraju, dovoljno je reći da nemaju sindikat koji bi štitio njihova prava i zato im se, pored ostalog, desilo da ih je jednom prilikom trideset završilo u bolnici usljed premora i iscrpljenosti. Za sportski klub nije potreban komentar, ali je zacijelo i za najsumorniju literaturu apsurda previše da, odužujući vjerovatno neku donaciju, ustanova koja brine o djeci predlaže davanje općinskog priznanja čovjeku koji snosi najveću odgovornost što ta djeca rastu ne znajući za svoj grad bez otrovnog smrada sumporvodika. Oni koji znaju predlagača pojedinca tvrde da se radi o bivšem sindikalnom funkcioneru nekadašnjeg Kožarskog kombinata koji se nikada nije oglasio povodom različitih kršenja prava radnika u Preventu. Sve u svemu, jasno je da iza inicijative za dodjelu priznanja vlasniku Preventa stoji Nijaz Hastor i zato je nejasno zašto se ni članovi Općinske komisije ni delegati Općinskog vijeća Visoko nisu zapitali što su zapravo motivi Nijaza Hastora da sam sebe predloži za počasnog građanina Visokog, zašto mu je to odjednom toliko stalo do općinskog priznanja ako mu svih ovih godina nije bilo do počasti već samo do zarade. Da su se zapitali, vjerovatno bi i došli do odgovora i odgovor bi neminovno vodio – zaradi i, ponovo zaradi.
Ovih dana i mjeseci u toku je, naime, postupak obnavljanja ili izdavanja okolinske dozvole Preventu od resornog federalnog ministarstva. Zakonska procedura oko izdavanja okolinske dozvole uključuje konzekventno ispunjavanje precizno definiranih uvjeta i naloga koje sadrži okolinska dozvola, kompleksne postupke procjene utjecaja na okolinu, te javnu raspravu sa odgovarajućim uključivanjem javnosti na lokalnoj razini i preko nadležnih državnih organa. Kod pokretanja proizvodnje i dobivanja prethodne okolinske dozvole, i uopće u dosadašnjem radu Preventa, ti zahtjevi nisu, ili, nisu na odgovarajući način poštovani, jer su se ljudi u institucijama uglavnom zadovoljavali obećanjima iz Preventa da će ih ispoštovati, pa tako, naprimjer, građani Visokog nikad nisu dobili ni mjerodavnu informaciju o stvarnoj prisutnosti sumporvodika u gradskom području i njegovim posljedicama po zdravlje ljudi, premda je to njihovo pravo po zakonima ove zemlje i međunarodnim konvencijama i jedan je od elemenata koje predviđa okolinska dozvola. Prema tome, ispunjavanje uvjeta za okolinsku dozvolu zahtijeva saglasnost lokalne zajednice i ulaganja u ozbiljne projekte za stvarnu zaštitu životne sredine, a ne jeftina obećanja i mizerne donacije ustanovama koje su, nažalost, ovisne o takvim prilozima. Inicijativa za dodjeljivanje počasnog statusa Nijazu Hastoru pokrenuta je s definitivno evidentnim ciljem da se tim općinskim priznanjem u resornom federalnom ministarstvu zamagli nepovjerenje lokalne zajednice prema Preventu, zaobiđe institucionalna javna rasprava o okolinskoj dozvoli, da se okolinska dozvola i ovaj put dobije bez konzekventnog ispunjavanja zakonskih obaveza, a to znači da se i ovaj put izbjegnu ozbiljna ulaganja i za ozbiljna umanjenja zarade. Za razliku od Cementare u Kaknju, iz koje se u javnost nisu odašiljale poruke o spektakularnim poslovnim uspjesima i zaradama i u kojoj je zahvaljujući ozbiljnim ulaganjima potpuno isključeno negativno djelovanje na okolinu, iz Preventa se iz godine u godinu javnost obavještava o najvišim poslovnim uspjesima i zaradama, ali se ništa ozbilno ne poduzima na ispunjavanju zakonskih obaveza u odnosu na zaštitu životne sredine, već se samo lansiraju obećanja i uvećavaju negativna djelovanja na okolinu. Malo je reći da je vrijeme da se to konačno zaustavi i da je glavna odgovornost za to na inspekcijskim i drugim organima Federacije i Kantona. Treba, međutim, vjerovati da delegati Općinskog vijeća Visoko neće biti nedosljedni na kraju mandata i da se neće odreći svog dijela odgovornosti, neovisno o ovom uvredljivom pokušaju zloupotrebe njihove dobronamjernosti. U različitim medijskim prikazima novelje koje im priređuje Prevent, građani Visokog su već više puta posvjedočili da ih strašno muče otrovni plinovi iz Preventa i jednako strašno vrijeđaju poruke iz Preventa da prihvate da se na smradove sumporvodika može naviknuti kao što se navikava na miris ćevapa ii miris parfema. A na mučenje i na vrijeđanje se ne može naviknuti.