Predvečerje je. Pišem.
Sa CD vrte se stari dobri Indexi i njihova nezaboravna melodija Da sam ja neko. Slušam ih još od najranijeg djetinjstva. Ta pjesma mi je uvijek budila maštu i ja sam zamišljala svijet u bojama ljubavi.
Danas za takvo što nemam snage i mislim da ne postoji savršeni ram za sliku svijeta. I glasno da kažem sve ostane samo vazduh. Evo me na pragu nemogućeg. Molim!
Vladari svih zemalja, ujedinite se, otvorite jednom oči. Pogledajte odakle počiva vaše postojanje. Uđite jednom u domove običnog čovjeka čiji je san imati hljeba za sutra.
Dokučili smo i čari mjeseca. To je divno, ali na drugom kraju stvarnosti u istom prostoru i vremenu ljudi i dalje umiru od gladi i od najbezazlenijih bolesti. Apsurdno. O tome će pisati naučne studije. Gladnih i bolesnih niko se neće ni sjetiti. Oni jesu i biće uvijek samo broj. Predmet statistike. Dobro plaćene. I nije nikakva tajna većina raskoši u kojoj uživaju tek privilegovani poploćana je sudbinama siromašnih.
Zalaganje za poštivanje ljudskih prava u nekim zemljama može biti i kobno. Tako treću godinu Liu Xiaoboa kineski književni kritičar, pisac, profesor i borac za ljudska prava, provodi u zatvoru kao politički zatvorenik. Osuđen je na jedanaest godina zatvora na osnovu lažne optužbe da je „podrivao državni sistem“.
Liu Xiaoboa je 2010. Godine dobio Nobelovu nagradu za mir, ali je nije nikada primio jer su kineske vlasti oglušile se na apel iz cijelog svijeta da se Liu pusti na slobodu.
Dvadeset prvog marta godine 2011 u znak podršike Liu u 29 zemalja, 71 gradu i sa 113 različitih institucija organizovalo se čitanje pjesme Liu Xiaoboa. PEN centar u BiH pridružio se ovoj akciji.
O kakvom svijetu mi sanjamo kad ovakve stvari se dešavaju u visoko razvijenim zemljama kao što je Kina. Šta je sloboda? Šuti i trpi. Visoka je cijena tišine. Osjećam to. Ovdje i sada!
Dok još postoje zgarišta i ljudi tek su imena samo i nema ih ni među živima, a nisu ni na vječnim počivalištima. Pogubljeni ili odvedeni, niko još ne zna. Majke oplakuju svaki novi dan, djeca odrastaju kao siročad.
I nikog od vladara nije briga.
Liu,
mi se nikada nećemo sresti. Ja nikada neću biti tako velika i hrabra. Vaša bol je i moja.
Noćas vaše stihove poklanjam prijateljima:
ČEKAJTE ME TI I PRAŠINA
– Za moju suprugu, koja me čeka svaki dan
Ništa ti nije preostalo, ništa
Osim da me čekaš, zajedno sa prašinom našeg doma
Te naslage prašine
Mnogobrojne, toliko naslaga, u svakom kutku
A ti ne bi razgrnula zastore
I pustila da svjetlost uznemiri njihov duboki mir
Na policama za knjige leže rukopisi prašinom pokriveni
Na tepihu je šare progutala prašina
Kad mi pošeš pismo, voliš
Pustiti da ti pero upije nekoliko zrnaca prašine
Ja ih osjetim kad me u očima zabole
Sjediš tamo po cijeli dan
Ne usuđujući se ni da se makneš
Da koraci tvoji ne bi povrijedili prašinu
Trudiš se čak i da dišeš tiše
Tišinom tom mi priču pišeš
U ovim vremenima zagušljivim
Ta prašina jedina ti je odana
Dok pada po tvome vidu, tvom dahu i tvom vremenu
I u najdublju dubinu tvoje duše
Gradeći grobnicu iz dana u dan
Gomila se od nogu
Doseže grudi
Dopire do grla
Znaš, ta grobnica
Tvoje je najbolje mjesto za počinak
Dok me čekaš tu
Gdje te niko neće uznemiriti
Zato ti voliš prašinu
U tom mraku, u toj tišini se gušiš
Čekajući, mene čekajući
Čekaj me u prašini, čekaj me!
Ne daj suncu da uđe, ne daj znak da se makne
Samo pusti da te pažljivo prašina sahrani
Samo pusti sebi da u san padneš u prašini
Dok se ja ne vratim
A onda se napokon preni iz sna
Skini prašinu s kože i sa duše.
Kakvo čudo će se desiti – vratit ćeš se iz mrtvih.
9. april 1999
( Pjesmu sa engleskog prevela Ferida Duraković)
Više se nadam nego što vjerujem da će 28. Decembra svoj pedeset i sedmi rođendan proslaviti u okruženju najdražih supruge i sina. Svijet je i suviše surov za ljude sa dušom!