Hronična jesenja insomnia koja me handri već 20 godina je ponovo uzela maha i kako stvari stoje ne planira “spustiti gard”. Uvijek ista stvar, počne krajem oktobra i tamo negdje do početka februara spavam k'o Amerikanac u Evropi iliti ga Evropljanin u Americi. Tablete za spavanje nisu opcija tako da će i ova jesen biti ispunjena dugim besanim noćima i u dnevnom polusvjesnom tumaranju.
Ne znam, odnosno znam. Znam da ovaj put nije samo do jeseni. Slike izmasakrirane djece u Gazi mi se vraćaju svaki put kad zažmirim. Vraćaju mi se snimci gledani na inim ex yu-televizijama onih ratnih godina, sjetim se jedne priče novinara Gojka Berića, novinara Oslobođenja kada je otišao na odjel pedijatrije u Koševskoj bolnici i gdje mu jedna curica od jedva pet godina i amputirane noge reče “Čiko, kad porastem narast će mi ponovo noga. Tata mi je to rek'o, a on nikad ne laže.”
Rastura me to nasilje nad djecom, jebem mu ratove i zemlje i ponose i patriotizme! U mojoj glavi i u ovih mojih par grama mozga ima teorija koja kaže da svi ljudi, odnosno sva djeca koja se rode, rode se kao prazan bijeli papir. Kroz život taj papir ispunjavaju roditelji, vrtići, škole, prijatelji, milje u kojem odrastaju itd. Dakle, svi se rađamo neiskvareni, i onaj u Africi što ga majka rodi pod vedrim nebom i onaj što se rodi na Beverly Hillsu i onaj što se rodi u izbjegličkom centru u Gasincima. Svi smo isti i kao djeca smo neiskvareni. Zamisli koji ti hajvan moraš biti, uzeti snajper, kalašnjikov, top u svoje ruke i jednom takvom neiskvarenom biću uništiti ili oduzeti život i zauvijek prekinuti jednu nenapisanu priču. Pa je l’ vrijedno išta na ovom svijetu ijedne kapi krvi, ijedne suze dječije?
Ne znam, možda me puca sentimentala radi moje Une, gledam je dok spava i molim Boga da mi da snage da je zajedno s Njim čuvam čitav život. Molim Ga i da zaustavi sva ova zla oko nas ili ako već treba ko da najebe neka to budemo mi, odrasli, nek’ pusti djecu da budu djeca. Pet hiljada djece je ubijeno u Bosni i Hercegovini u ratu, pet hiljada nedovršenih igara i snova, pet hiljada roditelja bačenih u očaj… Ne dozvoli Bože da se to ikome ikada više ponovi, ne dozvoli molim Te!
Kada insan postavi stvari u pravu perspektivu svi njegovi svakodnevni problemi postanu bezazleni, odjednom zaboravih na Nemanju Ratkoljubca, na Džekine probleme u Cityju, na Mirzino grijanje klupe u Americi.. Sve je to i onako samo igra..
Daj nam Bože zdravlja, ljubavi i mira, za sve drugo ćemo se sami pobrinuti!