U najstarijim spisima Kulina bana i Tvrtka I Kotromanića spominjana, u pjesmama opjevana i nadaleko poznata visočka trgovina zvanično više kao takva ne postoji. Dokaz tome su prazne, napuštene i zapuštene trgovačke radnje u glavnoj gradskoj ulici koje se bezuspješno pokušavaju nekome izdati. Ako se u tome i uspije, onaj ko zakupi radnju vrlo brzo “propadne” pa istu i zatvori. To je stvarna slika i prilika Visokog. U nedjeljnoj šetnji s porodicom to sam zapazio jer je nemoguće tu pojavu ne primjetiti. Zamolio sam Nusreta Smajovića da prilikom današnjeg dolaska u Redakciju od kuće gdje živi na Pertcu do Musale broj 1 fotografiše napuštene poslovne prostore koji se bezuspješno izdaju u najam i za koje nema zainteresovanih trgovaca. Nakon toga, u večernjim satima odlučio sam prošetati i pokušati prebrojati sve te nakada interesantne trgovačke lokacije koje su u Visoko mamile veliki broj znatiželjnika iz okolnih gradova s posebnom naznakom na Sarajevo i to subotom kada su Sarajlije porodično dolazile u Visoko radi neke vrste specifične i posebne visočke trgovine, utemeljene još u odnosima Srednjovjekovne bosanske države kada se iz Visokog trgovalo sa Mlečanima, Dubrovčanima…
Danas je slika potpuno drugačija; visočka stvarnost danas upućuje na nešto sasvim drugo, kao u onom jinglu na nekada popularnom radiju gdje Kemo Domac kaže:”Postajemo kasaba”. Ne postajemo, mi to već odavno jesmo. Šetao sam od Gradskog parka do Sebilja i od Sebilja do Donjih Rosulja, brojao i nabrojao pedesetak praznih poslovnih prostora koji se izdaju, prodaju ili su napušteni. Pokušala je prošla općinska vlast da snizi cijene zakupnina prostora koji su njihovo vlasništvo, ali nije to dalo rezultata. Visoko je toliko nisko palo da mu se desilo da u godini kada slavi 100 godina poznate visočke pijace pazarnim danom ponedjeljkom desi da pola pijace kupi pojedinac od banke koja je prodavala imovinu pod hipotekom. Posebno je pitanje kako je pravno i zakonski uopste doslo da banka može uzeti dio opšteg dobra, to je za neke druge posebne teme. Jednostavno, platežna moć, društvena apatija i ambijent u kojem si hadžo koji kupuje prijatelje i zavist okoline sa 200 KM, (kojima u Sarajevu ne možeš ni tri tupave ture zavrnut’ u iole ozbiljnom ugostiteljskom objektu), može biti glavna faca u gradu je znak da se ovaj grad suočava sa svojim najjadnijim dijelom istorije. To je moje, vaše i naše Visoko danas.
Spustim se ponovo niz pustu čaršiju ponedjeljkom, kao uostalom i drugim danima osim petka i subote, i sretnem negdje kod Pizzerie Milano Ivana, Armina i Vedrana, ispitamo se – Šta ima, sa uvijek istim odgovorom – Nema ništa. Kažu mi:”Evo išli da prebrojimo koliko ima zatvorenih radnji u Visokom.” Izvadim papir iz džepa i pokažem da se istom matematikom bavimo. Samo stotinjak metara dalje ispred Hotela Centar naletim direktno na predsjednika OO SDA Visoko Halima Zukića, načelnicu općine Amru Babić i Dinku Omanović. Pita me predsjednik stranke što to sam hodam? I njemu pokažem papir na kojem bilježim čime se zanimam u dosadnoj noći prvog radnog dana u sedmici. Načelnica brzo to sabra sve, a predsjednik doda:”Eto vidiš šta su nam uradili?” Nisam to baš najbolje razumio, ko smo mi, a ko su oni, ali pogledima smo se razumjeli više od riječi, baš kao u onoj pjesmi Džuli od Danijela Popovića koja je nekada Jugoslavija predstavljala na Eurosongu. I kad dođoh do Seje da kupim košpice kao najveći lažni ritual koji su Visočani izmislili ovih zadnjih godina, kao fol idu kupit’ košpice i prošetat’ jer je to neki ritual, iako bi pametnije bilo da ima dobrih kafana i restorana te para kao pokretača dešavanja u tim ugostiteljskim objektima, nasuprot prljanja zuba zabavom od 0,50 pfeninga – naletim na Emira Čorbadžića i Nevena Krajišnika u autu kako prave krugove bez cilja i slušaju Radio Visoko. Opet ono isto – Šta ima – nema ništa; – Šta ima kod tebe – nema ništa. “Evo”, rekoh, “malo prebrojavam sumrak visočke tradicije”, a Čorba me prekinu kaže:” 62” – Pitam:”Šta 62?” Kaže:”Zatvorene radnje.” Rekoh:”Ja ih nabrojah 50 okruglo”, a na to će mi Čorba:”Slabo si brojao!?”
Fotografije koje objavljujemo su stvarno stanje, slika i prilika današnjeg Visokog. Prije nekoliko godina sam čuo jednu interesantnu rečenicu kada mi je prijatelj pričajući o toj lažnoj i izmišljenoj ničim argumentovanoj teoriji o “Višoj, Visokoj i Visočkoj školi” rekao da je od poznate visočke trgovine ostao samo “NAAM”.
{joomplucat:785 limit=15|columns=4}