I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji! Odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo ” Sura Al Anbiya’ 83-84. ajet.
Prema nekim podacima koje prenosi wikipedija iz Biltena Astronomsko društvo Andromeda, Kapela 2005. na Zemlji je do sada živjelo oko 106 milijardi i 400 milijuna ljudi, danas ima negdje oko 6.5 milijarda ljudi. Kada insan razmisli o ovim ciframa i sebi kao malom biću, sa svim svojim problemima i situacijama, jedna od asocijacija koje mu mogu nadoći jeste gdje je njegovo mjesto pod Božjim krovom. Ljudi svakodnevno umiru, rađaju se, bivaju bolesnim, idu na razne operacije, biju financijske i druge brige. Statistike govore svašta, a surovi kapitalizam ne obećava ništa. Gora od svega može biti još samo utjeha prijatelja umetnuta u loš kontekst: „Nikom nije lahko“. Što je u osnovi tačno, ali izgovoreno u neprimjerenom kontekstu koji teško da može da bude utjeha. Zapravo, ako ćemo do kraja, većinu neraspoloženja ljudi jedni drugima stvaraju, što se prenosi kao virus o čemu se da pročitati naširoko u knjigama tzv. popularne psihologije.
U poznatoj ilahiji koju konzumiramo u vrijeme bajramskih veselja kaže se: „Sa Ejubom na mukama, zvao bih te Gospodaru“. Ejub a.s., biblijski Job, jeste Božji poslanik koji je simbol teških iskušenja u koja čovjek može da zapadne u svom ovozemaljskom životu.
Imam Fahruddin er-Razi u svome komentaru Kur'ana kaže: „Znaj da se u kazivanjima o Ejjubovom slučaju nalaze poruke i pouke kojih nema u drugim Kur'anskim kazivanjima“.
Kur'an kaže: „Odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju“. Sura Al Anbija’ 84. ajet.
Nemam namjeru razlagati cijelu Ejjubovu priču, jer je dosta toga o tome napisano, a može se i na internetu potražiti, s tim da mnogi detalji priče nisu preneseni autentičnim Poslaničkim predajama kako mnogi učenjaci hadisa tvrde. Međutim Kur'an kao prvi izvor islama nema za cilj da ulazi u te detalje. On o Ejjubu a.s. u Suri Al Anbija’ govori u cijelom jednom nizu Božjih intervencija, a u Ejjubovom slučaju se fokusira na dovu kada izgubimo nadu u ljude: „”Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!“- su riječi koje kada se poslušaju na arapskom oslikavaju stanje za koje se u našem jeziku kaže: „Nemam kud“, a da bi odmah u slijedečoj rečenici kao val došle riječi: „Odazvasmo“.
„Kešefna“ što se obično prevodi: „(Nevolju mu koja ga je morila) otklonismo“. – Ibn Ašur u svome komentaru Kur'ana kaže kako riječ „el Kešf/kešefna/otklonismo“ u arapskom ima značenje brzog otklanjanja, te da je ista riječ u ovom ajetu upotrijebljena da naglasi kako nestanak teških šteta i velikih iskušenja, spomenutih u ajetu pod terminom „durr“, biva u trenu, poput značenja riječi kešf/otkriti, kao kada se neki prekrivač sa nečeg što isti prekriva rukom otkloni u momentu. Ovakva olakšanja ponekad zbunjuju, jer se ne podudaraju sa uobičajenom postepenošću kojom su zakoni na Zemlji uređeni, a gdje smo svjedoci postepenog olakšanja ili nestanka bolesti i sl. Stoga ovaj događaj ima za cilj upravo da dirne u onu suptilnu stranu u nama koja prirodno teži da vidi upliv Božje ruke i olakšanje u trenu. I tada okusi onaj najljepši osjećaj da je pomoć od samog Boga, ni od koga drugog.
Komentator Buharijine zbirke hadisa, poznati Ibn Hadžer, tvrdi kako je najvjerodostojnija predaja na ovu temu ona koju bilježi Ibn Ebi Hatem, a u kojoj stoji slijedeće: „Ejjub je bio jedan od Božjih poslanika, a iskušenje u kojem je bio trajalo je osamnaest godina. Na kraju su ga ostavili svi i bliski i daleki osim dva najbliža brata u vjeri. Oni su mu dolazili jutrom i večeri. Jedne prilike jedan od njih reče drugom: Da znaš, Ejjub je sigurno zgriješio kako nikad niko nije zgriješio. Na što ovaj reče: A kako to misliš? Reče: Pogledaj, osamnaest godina, a još uvijek mu se Allah nije smilovao i nevolju otklonio…“.
Imami Šafija ( jedan od utemeljitelja četiri pravne škole, preselio 204. h.g. ) u stihovima kaže:
محن الزمان كثيرةٌ لا تنقضي … وسرورها يأتيك كالأعياد
„Iskušenja što ih vrijeme nosi, kraja nemaju, a sretni ti momenti kao bajrami dođu“.
تأتي المكاره حين تأتي جملةً … وأرى السرور يجيء في الفلتات
„Nevolje kada dolaze, one se od jedan put sve sruče, a momenti sreće kao zbrka dođu“.
لرب نازلةٍ يضيق بها الفتى — ذرعاً وعند الله منها المخرج
ضاقت فلما استحكمت حلقاتها — فرجت وكنت أظنها لا تفرج
„Koliko je samo nevolja koje stisnu prsa mlada čovjeka, a kod Allaha pohranjen je izlaz. Problemi stisnu i kada krajnju granicu uzmu, a ono nestanu, a pomislih da im nikada kraja nema“.