1254 h.g.-1315 h.g.
1837 g.g.-1898 h.g.
Prevedeno i prilagođeno iz pera akademika prof. Muhammeda Ramadana el-Butija.
(Muhamed Ramadan el-Buti, islamski učenjak iz Sirije i jedan od savremenih islamskih autoriteta uopćeno, član vrhovnog vijeća Oksfordske akademije ).
Rijetko da se može sresti ličnost čije su aktivnosti prešle obim jednog geografskog područja, u svrhu napretka ljudske zajednice ili promovisanja nekih vjerskih istina, tako što će njegovo djelovanje postati slika i prilika sveopćeg ljudskog kretanja, a da život te iste osobe nije ispunjen nekim nejasnim detaljima, da ne kažemo sumnjama koje rađaju izvjesno kolebanje i ustručavanje od davanja konačnog suda.
Džemaluddin el-Afgani, Allah da mu se smiluje, bez sumnje je jedna od takvih ličnosti. Njegova aktivnost i kreativnost i prebacivanje sa horizonta na horizont, jednako je praćena sa interesovanjem kako u islamskom svijetu tako i kod zapadnjaka.
Mnoge zlonamjerne ruke u tome su vidjele svoju korist, te su i same pokušale da se njegovim radom okoriste, kao što je i on pokušao od njih korist da izvuče.
Tako su se iz te cjelokupne zbilje izrodili pojedini detalji, ili bolje reći situacije za koje se najmanje može kazati da su nejasne i da vode zapitkivanjima, te iste traže da se ozbiljan pisac ustručava od bilo kakvog općeg ili kategoričnog suda o ovoj velikoj ličnosti.
Imajući na umu ovu stvar, ovaj rad se neće baviti cjelokupnom biografijom Džemaluddina el- Afganiaja, na način kako se uobičajeno pišu biografije, u smislu da se iznose podaci o ličnosti koja je predmet knjige od njezina rođenja, studija, djelovanja itd. Pisanje jedne takve biografije bi bilo veoma lahko obzirom na prisustvo literature o istom. Međutim jedna takva studija ništa ne bi riješila kada je riječ o spornim detaljima i situacijama u njegovom životu.
Stoga ću se dotaći samo najznačajnijih detalja njegovog života. Onih nad koje se nadvio veo sumnje u životu prepunom aktivnosti i situacija. Te ću iste izvorima pokrijepiti. Neću se upuštati u to da dajem bilo kakav sud, bilo da je u prilog njemu ili protiv, jer tako velika osoba kao što je bio Džemaluddin, pisca bi dovela u neugodnu situaciju pred samim Bogom, te bi umjesto sevapa, mogla i grijeh zaraditi.
Prva stvar: Opće je poznato kod svih koji su studirali biografiju ovog čovjeka njegovo žestoko pridavanje pažnje nazivu koji je nosio el-Afgani ( Afganistanac ). Uvijek je nastojao da se pojavljivanje u egipatskom društvu i Turskoj u odjeći koja je bila karakteristika sunitske uleme. Međutim on je bio Iranac, iz grada Asadabada, šitskog pravca, dža'ferijskog mezheba. To isto potvrđuje njegov sestrić Mirza Lutfullah Khan Asabadi, i to na više mjesta u svojoj knjizi: Istina o Džemaluddinu el-Afganiju. ( Arapsko izdanje preveo Dr. Abdul Mu'nim el Hasenejn 2/29 ).
U ovom se djelu, kao nedvojbeni argumenti njegovog šitsko iranskog porijekla, podastiru pisma i razgovori koji su tekli između Džemaluddina el-Afganija i tadašnjeg iranskog šaha, Nasiruddin Šaha. Nakon ubistva ovog šaha optužbe padaju na Džemaluddina el-Afganija zbog neprijateljstva između njih dvojice, te imajući u vidu i to da je šah već bio protjerao Džemaluddina izvan Irana, situacija se za ovog drugog pogoršava. Džemaluddin el-Afgani je dovođen u vezu sa behaijama koje su ono vrijeme djelovale protiv trona i vlasti u Iranu. Stoga šahov sin Muzaferuddin šalje pismo sultanu Abdul Hamidu koji je već bio ugostio Džemaluddina i ukazao mu veliku čast vjerujući da je on zaista sunitski učenjak Afganskog porijekla. Šahov sin u pismu jasno dokazuje da je on Iranac iz ugledne i poznate porodice u gradu Asabad, te pojašnjava da isti ima čvrste veze sa behaijskom frakcijom. Mnogi istraživači smatraju da je ovo pismo bilo razlogom zbog čega sultan Abdul Hamid mijenja svoj odnos prema Džemaluddinu, te ga udaljava od sebe i stavlja pod stalnu pratnju.
Detalj oko kojeg su se sporili mnogi istraživači, jeste, zbog čega je Džemaluddin toliko insistirao na skrivanju svog iranskog i šitskog porijekla, i zašto se svaki put prilikom napuštanja Irana predstavljao kao sunitski učenjak, Afganistanskog porijekla. Ono što je također interesantno jeste da se Džemaluddin nikada nije pojavljivao u jednoj odjeći kao što je slučaj sa drugim učenjacima njegovog ranga i obrazovanja. U Iranu se pojavljivao u odori šitskog učenjaka, sa šitskim turbanom, u Egiptu se pojavljivao u tradicionalnoj arapskoj ulemanskoj nošnji, a kada bi odlazio u Europu bio bi u europskoj modernoj odjeći toga vremena, dok kada se nastanio u Istanbulu izgledao je kao pravi Turčin.
Ono što ja smatram – veli dr. el-Buti – jeste da je Džemaluddin el-Afgani imao velike ambicije da ujedini islamski svijet, čemu svjedoče mnogi njegovi biografi. Vjerovatno je smatrao kako mu odgovorni u islamskim zemljama neće vjerovati ukoliko vide da on pripada nekom manjinskom mezhebu. Stoga je vjerovao kako veliki ciljevi dopuštaju da prikrije svoj stvarni identitet, i predstavi se kao jedan od učenjaka većinske sunitske populacije.
Veli dr. el-Buti: U stanju sam da prihvatim ovaj skriveni motiv koji se krije iza ove pojave koja iziskuje zapitkivanja. Nadat se je da je to ispravan idžtihad, jer kao što se kaže: Stvari se mjere prema svojim krajnjim ciljevima.
Da li je to potpuna istina samo Allaha zna, naročito što ostaje nejasna srdžba iranskih učenjaka spram njega i njihova tvrdnja kako je postao jedan od pripadnika behaijske frakcije ( odnosno behaizama, druge religije).
Drugi nejasni detalj u njegovom životu jeste njegova čvrsta veza sa behaijskom frakcijom, odnosno novom i zasebnom religijom o čemu su pisali mnogi njegovi biografi. Jednako tako svjedoče tome i pisma velikog misionara behaijske religije u kojima Džemaluddina oslovljava iz zatvora u Palestinskom gradu Aki, riječima:
إلى حضرة الفاضل المحترم الجهبذ الفهام الشهير جمال المللة و الدين أيد الله برنامجه :
„Njegovoj ekselenciji, cijenjenom, vrsnom znalcu, pronicljivom, čuvenom Džemalu ( ljepoti ) milleta i vjere, Allah pomogao njegov program…“
Babijski misionar Abas, pritvoren u gradu Aka.
Ovaj babijski ili behaijski misionar uživao je jako lošu reputaciju u cijelom islamskom svijetu, kako zbog stvaranja novih doktrinarnih pravaca i religija, tako i zbog svoje veze sa Velikom Britanijom.
Dr. el-Buti tvrdi kako se još uvijek nisu istražili stvarni i pravi razlozi ove veze.
Treći nejasni detalj se veže za njegov odnos sa sultanom Abdul Hamidom koji nakon čvrste i jake veze i sultanovog velikog polaganja nade u njegov rad i djelo, a kojeg je sam sultan držao za prvoborca ideje i sna o kojem je sanjao; da ujedini sve muslimanske nacije, etničke skupine i jezike, u jednu zajednicu koja će disati istim duhom, i biti kamen spoticaja onima koji su krenuli da otimaju muslimanske zemlje jednu po jednu, gdje Džemaluddin u istom snivanju i ideji ima ulogu prvog savjetnika i ideologa. Međutim sultanov odnos se naglo mijenja.
Zbog čega sultan naglo mijenja mišljenje i uz to još organizuje cijelu vojsku špijuna da nadziru Afganijeve aktivnosti, ostaje nejasno. Znamo da je sultan doznao da on nije Afganistanac i da je iransko šitskog porijekla, kao i za njegove veze sa behaijskim pokretom. Neki pisci tvrde da je sultan došao do dokumentacije koja govori o njegovoj vezi sa Velikom Britanijom i cionističkim pokretom, te namjerama da se uništi osmanlijski hilafet. Istu tvrdnju spominje i sam sultan Abdul Hamid u svojim sjećanjima ( Sjećanja str. 67, Sultan Abdul Hamid, arapski prijevod Dr. Muhamed Harb, Kairsko izdanje ).
Džemaluddin na kraju umire otrovan, što tvrdi i njegov sestrić u spomenutoj knjizi, ali ostaje nejasno ko stoji iza ubistva. Mirza Lutfullah Khan ( njegov sestrić ) vjeruje kako iza svega stoji iranski predstavnik i ambasador u Istanbulu koji je platio one koji će podmetnuti otrov, dok neki vjeruju kako iza istog čina stoji sultan Abdul Hamid.
Interesantan detalj u cijeloj njegovoj biografiji jeste ova nagla promjena u ophođenju sultana Abdul Hamida prema njemu. Sultan udaljava Džemaluddina nakon što mu je bio najbliži saveznik. Ličnost sultana i njegova briga o ulemi i islamskim pitanjima odbacuju u temelju tvrdnju da je ovo udaljavanje bilo produkt raspoloženja i emocija.
Šekib Arslan u svom poznatom djelu Hadiru –l- alemi-l- islami izriče velike pohvale na račun sultana kada je u pitanju briga o islamskom jedinstvu i drugim pitanjima muslimana, ali ističe kako je i sam sultan bio ponekad neuračunljiv, ta sultanova neuračunljivost i emocionalna nestabilnost dovela je do mnogih nejasnih detalja i kontradiktornosti u potezima koje će povlačiti. Dr. el-Buti se ne slaže sa ovim Arslanovim mišljenjem i tvrdi da za ovakvu tvrdnju nema argumenta, da bi se ista uzela za polazište u tumačenju nagle promjene koja će obilježiti njihovu vezu.
Četvrti sporni detalj u biografiji ovog velikana, jeste, njegova veza sa masonskom ložom u Egiptu. Loža se zvala Kevkebu Šarq i pripadali su joj samo Egipćani o čemu postoji mnogo pisanih tragova. ( Vidi npr. Masonstvo i masoni u arapskim zemljama Husejn Omer Hamade str. 221, Glas masonstva Zeki Ibrahim str. 162. ).
Džemaluddinov sestrić u biografiji „Istina o Džemaluddinu el-Afganiju“ donosi nekoliko pisama u kojima se el-Afgani obraća nepoznatoj osobi riječima: „Mewlayi/moj gospodine“, a pismo datira iz perioda kada je Džemaluddin el-Afgani prelazio Sueski kanal vračajući se iz Indije u Europu. U prilog se navode vlastiti Afganijevi rukopisi, odnosno kopije istih.
U jednom od pisama stoji: „Ja sam lično imao kontakt sa masonima na inicijativu Khedewiya…“ (Khedewi Ismail Paša, Albanac porijeklom 1830- 189, značajna figura Egipta onog vremena ) .
Ali piše i slijedeće:
“لكن الحاسدين و الكارهين لقربي من الخديوي دسو لي عنده ، و زيفزا حقيقة موقفي من الماسونيين ، و صوروا له أني رأسهم المفكر ، , انني قوتهم المحركة … فأمر الخديوي بطردي من البلاد …”
„Ali su zavidnici i oni kojima nije bilo drago zbog moje bliskosti sa El Khedewijem, o meni loše pred njim govorili i izvrnuli moj pravi stav o masonima, te mu oslikali kako sam ja njihov mozak pokretač… te je el Khedyewi naredio da se protjeram iz zemlje…“.
Zatim govori o ponižavanju i lošem postupanju prema njemu od strane odgovornih u Egiptu dok je bio izgonjen do riječi:
و لما يئس إخواني الماسونيون من الرجوع إليهم و الاتفاق معهم ، و رأوا تصلبي على رأيي بغير رأيهم نصبوني هدفا لسهامهم و أطلقوا علي ألسنتهم السليطة ، و أشاعوا كذبا و بهتانا أني عازم على قتل الخديوي … و أني قبل ذلك ما عاديتهم و ما رفضت رئاسة مجلسهم ، و كان ذلك اتكالا مني على الخديوي و ثقة به …”
„A kada su moja braća masoni izgubili svaku nadu da bi im se ja mogao vratiti i s njima složiti, i kada su vidjeli moju odlučnost na stavovima koji se nisu podudarali sa njihovim stavovima, uzeli su me za cilj i na mene usmjerili svoje oštre jezike, raširivši laži kako ja namjeravam ubiti el Khedyewiya… a ja im prije toga nisam iskazivao neprijateljstvo, niti sam odbijao poglavarstvo u njihovim redovima, sve je to bilo zbog mog velikog pouzdanja u el Khedyewiya…“.
Zatim završava pismo nepoznatom licu u od kojeg traži da mu pošalje njegove stvari i knjige koje su ostale u Egiptu i moli ga da pazi na njegove učenike poslije njega, a naročito na šejha Muhameda Abduhua i Ibrahima Laqqanija… ( El- Haqiqatu Jamaluddin al- Afgani str. 114. ).
Ono što zbunjuje iz ovih pisama, jeste, kako veli dr. El-Buti, nejasnoća, da li je njegova veza sa masonskom ložom do mjere da je zauzimao samo poglavarstvo, bila po instrukcijama el Khedyewiya kako bi imao uvid u njihovo djelovanje protiv njega, ili je njegova veza sa el Khedyewiyem bila u cilju pribavljanja koristi samoj loži. Veoma je teško dati kategoričan sud o čemu je riječ.
Peti sporni detalj koji je zbunjivao Džemaluddinove biografe ogleda se i u njegovim pismima visokopozicioniranim ličnostima u osmanskom hilafetu gdje ih on upozorava na prijetnje od carske Rusije po islam i muslimane, ali iz proučavanja ovih poslanica da se zaključiti da on nigdje ne upozorava na ciljeve i prijetnje od strane Velike Britanije, iako su ciljevi Velike Britanije u ono vrijeme bili kolonijalni i jasno usmjereni protiv osmanlijskog hilafeta.
S druge strane carska Rusija i pored nezadovoljavajućeg odnosa između njih i muslimanskog svijeta, nije imala ovakve pretenzije kakve će imati kolonijalna Britanija.
Šta je bilo razlogom da skreće pažnja na iracionalnu prijetnju, a zanemaruje stvarna i jasna?! Afganijev sestrić autor knjige „Istina o Džemaluddinu“ tvrdi da je razlog tome u el Afganijevoj potrebi za kretanjem diljem islamskog svijeta, od Afganistana, Indije, Irana, Egipta i Turske, a što je u ono vrijeme bilo nemoguće bez Britanskih odobrenja. Dr. el-Buti smatra da je i ovaj detalj nejasan, ali da cilj ne opravdava sredstvo.
Nakon što spominje još neke manje značajne detalje, prof. dr. Muhamed Ramadan el-Buti, se zapitkuje da li ovi detalji uopće i zaslužuju da se zovu nejasnim u njegovoj biografiji. Zar i sami ne bacaju dovoljno svjetla na Džemaluddina el-Afganija kao sumnjivu ličnost.
Međutim već u slijedećoj rečenici šejh el-Buti ustvrđuje kako ovi detalji ne zavređuju više od toga do da se nazovu detaljima. Jer ako se u obzir uzme sveukupni njegov rad i djelo, a na samom pročelju tih aktivnosti; njegova pisanja i stavovi koje je odašiljao u časopisu el Urvetul Vusqa, istoimene fondacije, koju je zajedno sa časopisom osnovao on i šejh Muhamed Abduhu, a izdavao se i štampao u Parizu. Onda to i jesu samo detalji od kojih ne manjka niti jedna veća biografija. Časopis el Urvetul Vusqa odisao je samo jednim duhom, pozivom na islamsko jedinstvo i odbacivanjem uzroka raskola. U svojim pisanjima on sa jako osebujnom retorikom i postojanom logikom, osuđuje one nacionalizme među muslimanima koji imaju za rezultat islamsko nejedinstvo. Brilijantnim perom dokazuje kako su zapravo sami kolonizatori, ljudi, iza čije politike najviše motivacije upravo leži u religijskom fanatizmu.
Stoga prof. dr. Šejh el-Buti, smatra da se ne smiju za radi nekih nejasnih detalja odbaciti ove jasne i čvrste istine, ali da se isti detalji mogu i trebaju studirati u svjetlu novih saznanja. Po njemu je inteligencija koja nadmašuje uobičajenu, kakvom je bio opisan Džemaluddin el- Afgani, porodila samopouzdanje i vjeru u uspjeh, a osobe sa ovakvim karakteristikama katkad se zadese u avanturama i na nesigurnim poljima… Sasvim je prirodno za nekoga ko je samopouzdan i vjeruje u uspjeh da se upusti u suradnju i sa organizacijama koje i nemaju časne ciljeve, a sve u svrhu ispunjenja uzvišenih ciljeva i ideja.
Kako veli el-Buti: „Vjerovatno neko sa ovakvim duhom, inteligencijom i samopuzdanjem kaže: „Zašto neprijatelji vjere i islama uspijevaju u svojim planovima tako što se maskiraju u odoru vjere? Zašto ne bi sljedbenici Istine istu spletku napravili sljedbenicima zablude tako što će im se jednako udvarati i pretvarati?
Ne kažem da je ovo sve opravdanje, ali želim istači da su to nejasni detalji koje će vjerovatno neke buduće studije, simpoziji i naučni skupovi razjasniti, i to na takav način što će skupiti razbacane detalje i objektivno iznijeti sud. Za sve to potrebna je objektivnost i želja za iskrenom uslugom islamu. I neka je hvala i zahvala Allahu, Gospodaru svih svjetova“.
Prof. dr. akademik, šejh Muhamed Ramadan el- Buti/Adnan Mešanović