Dobro nam došo, najviši sine, Arapskog roda i domovine! Dobro nam došo, stari plemiću, Hašimoviću, Kurejševiću! Dobro nam došo, prosvjetitelju, zagovorniče i spasitelju! Suri-Israfil kada zapuše, U te se naše uzdaće duše. Ti nesretniku blažićeš muke, ti griješniku pružićeš ruke!
( Po muteber/priznatim ćitabima spjevao: Mirza Safvet )
Kad bi znale Mekelije šta će bit’, kog će majka ove noći zadojit’, kakav dar će ljudskom rodu Allah dat’, kakva svjetlost iz Mekke će počet sjat’, sve bi živo zemlji palo, kliknilo: Allah, Allah, sunce nam se rodilo!
( Mevlud od Rešada Kadića )
Predislamska Mekka i prvi Božji hram na Zemlji, mjeseca Rebi’- ul- Evela 571. g. po miladu. Provincija koja trguje bogovima i svilom, kopa živu žensku djecu i otima od slabijih i nemoćnih. Strateški i interesno zapostavljena od ostatka svijeta, opterećena plemenskim nadmetanjima i krvnim osvetama. U takvoj Mekki rađa se pečat Božanske obznane od potomstva Ibrahimova ( Abrahamova ) i za 23 godine poslanstva koje je trajalo od Poslanikove s.a.v.a. 40. godine pa do preseljena na bolji svijet, mijenja sliku i izgled arapskog poluostrva, a uskoro i cijelog svijeta.
Poslanik za kojeg Kur'an kaže: „Jer ti si, zaista najljepše čudi“. ( Sura Al Qalem 3. ajet ).
„O vjernici, ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam se dopusti radi jela, ali ne da čekate da se ono zgotovi; tek kad budete pozvani, onda uđite, i pošto jedete, raziđite se ne upuštajući se jedni sa drugima u razgovor. To smeta Vjerovjesniku, a on se stidi da vam to rekne…“ ( Sura Al Ahzab 53. ajet ).
اللَّهُمَّ ارْحَمْنِي وَمُحَمَّدًا وَلا تَرْحَمْ مَعَنَا أَحَدًا . فَلَمَّا سَلَّمَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ , قَالَ لِلأَعْرَابِيِّ : ” لَقَدْ حَجَرْتَ وَاسِعًا .
Poslanik u čijoj prisutnosti isprovociran beduin kaže: „Allahu smiluj se meni i Muhamedu i nikome više poslije nas“. Na što mu Poslanik odgovara: „Skučio si nešto što je široko“. Tj. Božju milost. ( Bilježi Nesaija, Ebu Davud, Ibn Hibban i drugi ).
Tradicija obilježavanja i upriličenja veselja povodom Poslanikovog rođenja datira od 976. g. ( 362 hidžretske ) dolaskom fatimijske dinastije na tron u Egiptu u vrijeme halife El-Muizza Li-dinillah. Kako tvrde istoričari sam halifa i svita oko njega kao i učenjaci pripremali su se za doček ovog dana od samog početka mjeseca Rebi'ul Evvela. Skupljalo se brašno, šećer, maslo i ostale namirnice i pravile su se velike količine slatka koje su poslije bile dijeljene svim slojevima društva. Fatimijska (šitska ) vlast je ovim činom između ostalog pokušala da zadobije povjerenje širih narodnih slojeva koji su bili sljedbenici sunitskih pravnih škola. Nakon što su fatimije nestale sa scene, a nova vlast sa Salahuddinom Ejjubijom i ejjubijskom dinastijom nastojala da izbriše svaki trag prethodne vlasti, ovaj običaj je ipak preživio i nastavio da se obilježava kako kod vlasti i vjerskih učenjaka, tako i kod širih slojeva muslimanske zajednice. Običaj će tako preživjeti i postati opće prihvaćen kod islamskih teologa i pravnika koji će u njemu vidjeti ispunjenje jednog od vjerskih ciljeva, te će nastati mnoga teološka djela koja će opravdanim i nedvojbenim argumentima iz Kur'ana i sunneta utvrditi poželjnost i pohvalnost ove novotarije. Spominje istoričar Abdurrahman el Džeberti koji je bio savremenik Francuskih pohoda na Egipat kako je Napoleon Bonoparta u povodu obilježavanja mevluda 1798. g. poslao istim povodom sumu novca od 300 franaka šejhu Bikriju predstavniku Neqibul ešrafa ( Poslanikovih potomaka ) u kvartu Uzbekije, a uz to još nekolicinu velikih bubnjeva i kandilja. Običaj okupljanja je nastavio da živi u Egiptu, a ceremonije derviša i sveopće narodno okupljanje pa čak i nemuslimana (Kopta), zajedno sa muslimanima sve do sabahskog ezana zabilježili su i mnogi poznati orijentalisti od kojih je Edward William Lane ( 1801-1876), autor poznatog arapsko engleskog riječnika. Obilježavanje mevluda u Bosnu dolazi najvjerovatnije samim dolaskom islama na ove prostore, obzirom da je ova tradicija uglavnom već bila usvojena i odobrena od strane islamskih učenjaka i kao takva egzistirala u islamskoj praksi predosmanlijskog vremena. U predgovoru Gaševićeva Mevluda (1850-1899) u izdanju Uredništva “Tarika” u Sarajevu iz 1909. godine, na strani 4. u “Predgovoru”, koji se može smatrati original¬nom Gaševićevom tvorevinom, stoji da je Gašević ovaj mevlud napisao kao odgovor na zahtjev kolašinskih prvaka:
Moliše me kolašinski prviši,
Nama Mevlud bosanski napiši.
Dok Safvet-beg Bašagić veli:
A po tome Safvet Ibrahimov, evo,
Predaje vam “Mevlud” koji je ispjevo,
U jeziku, koji naš Mujo razumi,
Jer mu kao Bosna u ušima šumi.
Bože milosni i mi u Bosni
Ko dan radosni mevlud veličamo.
( Preuzeto sa Rijaset.ba )
Gledajući emotivno i racionalno, na obje razine, zbilja i lik našeg Poslanika u našoj percepciji uvijek podbacuje emotivnu normu i svijest kojom bi trebali da doživljavamo onog za kojeg je Allah dž.š. rekao da ga je poslao kao milost svjetovima.
Poslanik jeste čovjek, ali kao što kažu poznati stihovi:
محمد بشر و ليس كالبشر بل هو ياقوتة و الناس كالحجر
„Muhammed je čovjek, ali ne kao ljudi, on je poput dragulja dok su ljudi ko’ kamenje“.
عَنْ جَابِرٍ ، قَالَ : قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ : ” مَثَلِي وَمَثَلُكُمْ ، كَمَثَلِ رَجُلٍ أَوْقَدَ نَارًا ، فَجَعَلَ الْجَنَادِبُ وَالْفَرَاشُ يَقَعْنَ فِيهَا ، وَهُوَ يَذُبُّهُنَّ عَنْهَا ، وَأَنَا آخِذٌ بِحُجَزِكُمْ عَنِ النَّارِ ، وَأَنْتُمْ تَفَلَّتُونَ مِنْ يَدِي
Od Džabira r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.a. rekao: „Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka koji je potpalio vatru, pa u nju uskaču skakavci i leptiri, a on ih nastoji spriječiti da upadnu. Ja stojim i štitim vas od vatre, a vi mi izmičete iz ruku“. ( Bilježi Muslim, Ahmed i drugi ).
Interesantno je da oni koji finansiraju propagandu zabrane inovacija u vjeri, makar se one dale podvesti pod ciljeve vjere i šerijata, u svojim nedemokratskim Otadžbinama, slave sve što se može pored Boga slaviti, od kraljeva, kraljica, djedova i pradjedova ( baš kako islam zabranjuje ), do krvavih po muslimane datuma pa nadalje. I dok ruše sve što od Poslanika i prvih generacija ostalo, višak novca koji bi strogim vjerskim naredbama morali udijeliti muslimanima širom svijeta, pa i Bosne, oni isti troše u vještačke megalomanske projekte od kojih nema korist ni islam ni muslimani, te osim što vrijeđaju zdravu pamet odašilju sliku i priliku poslovice koja kaže: „Arapin kad masla ima…“.