U svakodnevnici pojam kritika obično uključuje ukazivanje na grešku ili loše upravljanje s implicitnim pozivom na promjenu lošeg stanja. Postoje različite vrste kritike: pozitivna, negativna, destruktivna, konstruktiva itd.
Kritika, htjeli mi to priznati ili ne, predstavlja sastavni dio našeg života. Svi smo mi na neki način izloženi od nekoga, nekoj kritici, i usput svi je jednako ne volimo.
Ne volimo je zato što otkriva naše neke mahane i nedostake, koje mi ne vidimo, a koje se bolje vide sa strane. I to je sasvim normalno, to je na kraju krajeva tako Bogom dano, da smo upućeni jedni na druge, i da jedni od drugih pomoć i savjet tražimo, i da nas to ujedinjuje, a ne razdvaja.
U Bosni i Hercegovini kritiku posebno ne vole ljudi koji se odluče baviti nekim javnim poslom, koji je pod posebnom lupom javnosti, i koji su izloženi da tako kažem toj javnoj kritici. Svi oni koji su željni određenih pozicija moraju prihvatiti činjenicu da te pozicije osim određenih privilegija, lagodnog života bez odgovornosti, putovanja, ugleda itd., sa sobom nose i onu drugu stranu, a to je kritika njihovog rada i ponašanja. Kada govorim o kritici onda svakako mislim na onu pozitivnu, argumentovanu i konstruktivnu kritiku. Kritiku koja je usmjerena na ukazivanje nekih negativnih pojava u društvu sa namjerom da se te pojave ili postupci koji su predmet kritike otklone. Međutim, u našoj Bosni i Hercegovini osobe koje obnašaju te javne dužnosti, a posebno političari, ne prihvataju kritiku, odnosno ne prihvataju činjenicu da je kritika sastavni dio posla kojim se bave. Argumentovana kritika je jedini legalni i legitimni instrument za borbu, i ispravljanje anomalija u svim segmentima društvu. Pravo da kritukuje, bez vrijeđanja ili omalovažavanja druge strane je pravo svakog pojedinca.
To svi Vi koji se bavite javnim poslom, a posebno Vi u vlasti morate znati jer se upravo Vi zalažete za prava poput prava mišljenja, izražavanje itd., naravno samo dok nam ne uzmete glasove, jer Vam poslije počne itekako smetati kad se počnemo koristimo tim pravima.
Poseban je problem što se ne prihvata dobronamjerna i konstruktivna kritiku od koje možemo imati svi koristi.
Još jedna bitna stvar, a koju ljudi koji se bave javnim poslom, i izloženi su kritici ne mogu da shvate a to je činjenica da ako ih neko kritikuje ne mora značiti da ih mrzi ili da je protiv njih. Ljudi su različiti, samim tim i njihova mišljenja i pogledi su po određenim pitanjima su različiti i suprotni. Sasvim je normalno da ljudi istom problemu prilaze sa različitih strana i nude različita mišljenja za rješavanje istog.
To svakako ne znači, i ne smije da znači da je neko protiv vas, ako ima različito mišljenje od Vašeg.
Problem, odnosno međuljudski sukob upravo i nastaje radi ne pravilnog shvaćanja kritike i njene svrhe. Nisu rijetki slučajevi u našem okruženju da ljudi zbog različitog mišljenja ili javne kritike budu izloženi različitim vrstama šikaniranja od onih koji u svojim rukama imaju određenu koncentraciju moći, koju mogu iskoristiti na jedan negativan i primitivan način prema neistomišljenicima.
Svakako je zabrinjavajuća činjenica da ljudi koji su vjernici ili se barem tako deklarišu kod sebe posjeduju dozu osvetoljubivosti prema drugom i drugačijem mišljenju. Oni bi upravo trebali biti primjer međusobnog uvažavanja i prihvatanja pozitivne kritike, i drugačijeg mišljenja, baš onako kako je to radio posljednji Vjerovjesnik islama.
Uzmimo za primjer rahmetli Aliju Izetbegovića, koji nakon što ja došao na vlast nije svojim dželatima iz Sarajevskog procesa skidao glave, niti se je s njima obračunavao, a mogao je. Naprotiv, oni su svi nastavili da žive i rade poslove za koje su se obrazovali. To su postupci istinskog i pravog mumina. Nažalost njegovi nasljednici koji se često kite njegovim imenom i idejom nisu ništa naučili, i ništa od toga ne primjenjuju. Oni ponovo na velika vrata uvode provjerene komunističke metode. Sigurno su im se one više uvukle pod kožu.
Zašto mi građani moramo da ih kritikujemo?
Zato što oni nemaju samokritiku, zato što nam obećavaju kule i gradove, a mi jedva preživljavamo, zato što ovom narodu niko još nije rekao istinu, a to je da smo na dnu, ne, nego oni na tom dnu kopaju novu rupu, ubjeđujuči nas da je to izlaz.
Nažalost, još se nijedna politička opcija koja je uspjela nekako ući u vlast nije izdigla iznad, to jest, ne prihvata pozitivnu kritiku i ne izvlači poruke koje kritika sadrži, naprotiv, ako se pak i pojavi neko unutar partije ko ukaže na neke negativnosti, naravnu u cilju da se nešto promjeni na bolje, neko ko kritikuje rad rukovodstva ili ne daj bože samog lidera, bude uglavnom šikaniran i ostavljen sam sa sobom i svojom kritikom.
Posebno je interesanto da oni koji su kritički bili nastrojeni, i koji su svima nama ukazivali na negativne pojave u društvu, te nudili prijedloge i rješenja za izlazak iz krize, kada se zalete u vlast kao „škobalji“ nastavljaju da kritikuju, pri tome zaboravljajući da su oni sad vlast, da oni imaju iste mehanizme koje su imali oni prije njih, ili oni koji su još ostali zajedno s njima u vlasti, a koje su također kritikovali.
I jedni i drugi mehanizme vlasti isključivo koriste da bi uhljebili svoje podanike, koji slijepo i bezpogovorno klimaju glavom, i odobravaju sve što lider poruči. Najveća je briga, šta nam je od pozicija pripalo, koje su to pozicije i koga ćemo tu …. Odgovor se zna podobnog našeg, a ne sposobnog. Neka je u našem dresu makar isti presvukao samo da bih ostao na funkciji.
Neka nam je dragi Bog na pomoći.