Lokalitet ili prostor u visočkim Očazima koji su neki po principu apsurdnosti današnje civilizacije voljeli nazivati “gradska deponija“ je područje sa kojeg se još u prvim godinama sa početka 20. vijeka eksploatisao šljunak za potrebe uskotračne pruge, koju su gradile tadašnje austrougarske vlasti. Iskopavanje je vršeno sondažno na pet odvojenih lokaliteta, a kao rezultat tih aktivnosti nastala su određena reljefna udubljenja, od kojih su kasnije formirana uređena mjesta u vidu bazena u koje su izvršena poribljavanja, nepoznato kojim vrstama ribe. 40 godina kasnije, slične aktivnosti iskopavanja šljunka, vjerovatno većeg obima, vršene su za potrebe tadašnjeg autoputa koji se gradio u bivšoj državi, te je tako na površini koju su obuhvatali Očazi, Opačac, Tuk i Rastoka najvjerovatnije nastao također veći broj reljefnih udubljenja. Negdje od 1978. godine, tadašnja komunalna služba je na lokalitet počela da odlaže otpad sa područja više općina. U periodu od 1992 do 1995. godine dijelom ovog područja koje je inače društveno vlasništvo upravlja i Asfaltgradnja. Može se pretpostaviti da ovo preduzeće i danas ima neku vrstu upotrebne dozvole obzirom da se Općina u skladu sa utvrđenim ovlaštenjima 2005. obavezala uputiti zahtjev nadležnoj kantonalnoj inspekciji za ispitivanje ispravnosti rada u pogledu utvrđivanja poštivanja važećih ekoloških propisa od strane ovog privrednog subjekta.
Prva blokada pristupa deponiji od strane lokalnog stanovništva dogodila se u avgustu mjesecu 2002. godine. Tom prilikom je postignuto obećanje da će deponija biti sanirana, te da će se napraviti odgovarajuća glinena barijera kako bi se zaštitio tok rijeke Bosne. Međutim, deponija je privremeno sanirana na način da je postojeće smetljište prekriveno odgovarajućim slojem zemljišta, nakon čega se nastavilo sa ponovnim odlaganjem otpada. 13. avgusta 2006. godine građani ponovo vrše blokadu pristupa deponiji uz nastojanje da krizni štab mjesne zajednice uključe u proces pregovaranja sa predstavnicima općinskih organa. U “Protokolu o međusobnim pravima i obavezama vezanim za korištenje lokaliteta “Očazi“ za deponovanje krutog otpada do 31.12.2006. godine“, koji je nastao kao rezultat pregovora, (čiji su potpisnici predsjednik Savjeta mjesne zajednice Zimča s jedne, i tadašnji načelnik Općine Visoko s druge strane), u tački 2. se kaže:“Mjesto odlaganja i daljni način deponovanja krutog otpada na lokalitetu Očazi, kao i sanacija lokaliteta, će se definirati na kvalitetan način u saradnji sa predstavnicima mjesne zajednice Zimča, Općinom Visoko i JKP preduzećem Visočica Visoko.“ Općina je prihvatila inicijativu mjesne zajednice da joj se dodijeli društveno zemljište na privredno korištenje, odnosno u trajno korištenje kada se za to steknu uslovi, a radi izgradnje sportsko-rekreacionog centra u Očazima u površini od 20 dunuma uz obavezu dogovora sa Asfaltgradnjom o iznalaženju mogućnosti dodjele dijela tog zemljišta koje će svojim oblikom i dimenzijama omogućiti izgradnju istog. Asfaltgradnja ima okolinsku dozvolu izdatu 8. oktobra 2007. od strane federalnog ministarstva za okoliš i turizam, pa je prema ovom Protokolu njegova tačka 3. ponovno aktualna obzirom da okolinska dozvola ima rok važenja od 5 godina. Ovih dana je nastupila prava pometnja među građanima koji imaju samo jednu dilemu u priči oko konačne sanacije deponije: “Hoće li se smeće nakon svega ponovo istresati u Očazima?” i već su se podijelili na isključive stavove “pro” et “contra”. Međutim, moraju biti svjesni istine da je ovo pitanje mnogo složenije prirode.
Previše je vidljivo bilo da ćemo u skorije vrijeme ispaštati svu neozbiljnost i nedovoljnu posvećenost zaštiti okoliša u prethodnim godinama, od strane gosp. Alibegovića ali i njegovih saradnika na koje je reflektovao propuste koji su nas i doveli u situaciju koju na neki način pokušava sa mrtve tačke pokrenuti sadašnja načelnica Općine, gđa. Babić. Obzirom da su Očazi odlagalište koje ima posebne topografske probleme, smješteno je na udaljenosti od rijeke na udaljenosti manjoj od dopuštene i preblizu nastanjenih kuća, samom zatvaranju i sanaciji može se pristupiti direktno što je pojednostavljeni postupak zatvaranja i ima pozitivan učinak na troškove sanacije čak i onda ako neki elementi zatvaranja imaju suprotan uticaj i nisu izravno povezani sa veličinom terena koji treba zatvoriti kada procenat troškova kod manjih terena postaje veći, kao i kada su projekat, nadzor i stručna pomoć direktno vezani sa građevinskim radovima. Međutim, ovdje se moraju uzeti u obzir ostale stvari, a to je da se sanacija u ovom slučaju ne može izvesti na način da će rizici za okoliš biti potpuno eliminirani te da u budućnosti neće postojati opasnost za okoliš, kao i da će se lokacija moći vratiti potpuno svom prirodnom izgledu, pa ostaje pretpostavka da će nakon zatvaranja na ovoj lokaciji trebati nadzirati situaciju i poduzimati druge mjere prema potrebama, obzirom na dosadašnji stepen kontaminacije ovog prostora i njegove refleksije posebno na tokove površinskih i podzemnih voda. Obzirom da je ovo područje već više puta nasipano slojevima zemljišta kako bi se “zbrinuo” otpad, onda je završno zatvaranje i nivelacija prostora ponavljanje postupka jer se sabijena vanjska površina otpada može prekriti materijalom koji nastaje rušenjem građevina. To je ono što bi Očazi rekli bismo još mogli primiti bez daljnjih opstrukcija na ovaj ili onaj način, ali je sasvim razumljiva bojazan najizloženijih grupa stanovništva na samu transparentnost i ispravnost doveženog građevinskog otpada koji bi poslužio na ovaj način, obzirom na dosadašnju praksu vlasti. Onda bi na to još išli odgovarajući slojevi kojima bi se riješilo odvođenje plinova i njegova zaštita od zagađenja, sloj gline i na kraju sloj na kojem će biti izvršena rekultivacija i zasadnja biljnog pokrova koji najbolje odgovara karakteristikama terena, zašto je potrebna posebna stručna evaluacija na terenu i priprema posebne dokumentacije koja bi sadržavala plan akcija kako i na koji način to uraditi u onim dijelovima ili fragmentima ovog terena koji to budu dopuštali.
Građani ne treba da se zavaravaju jer nema idealnog rješenja, u ovom slučaju to je praktično nemoguće. Pojedine tačke navedenog Protokola kreirane su tako da su “kupile” vrijeme u jednom određenom vremenskom periodu, pa su i sami zaključci postavljeni vrlo ambiciozno i nerealno obzirom na finansijska ulaganja koja zahtijevaju, kao i ostvarenje istih. Priču oko izgradnje sportsko-rekreativnih sadržaja na ovom kontaminiranom području trenutno je potrebno malo olabaviti jer pod velom iste ne smiju se desiti ponovni propusti koji su već viđeni. Lokalna zajednica ne treba zakočiti konačnu sanaciju deponije pa čak i po cijenu dovoza dodatnih količina građevinskog otpada kako bi se izravnao teren, ali uz potpuni uvid šta, kako i na koji način će ući na deponiju u ove svrhe. U ovom kontekstu, neophodno je dodati Aneks postojećem Protokolu sa konkretnim koracima i vremenskim rokom kako bi se ove i druge stvari dodatno izdefinirale, ili će ponovo ostati sve mrtvo slovo na papiru kao što je to slučaj i do sada. Prva dva koraka moraju biti privođenje deponije njenoj krajnjoj namjeni, te priprema plana rekultivacije i vraćanje pojedinih dijelova ovog terena u njegovo prirodno stanje. Razlog za strah nije u onome što ne znamo, već u onome što ne želimo prihvatiti kao istinu. Pitanje da li će Visoko imati vlastitu sanitarnu deponiju otpada ili ne je krivo, pravo pitanje glasi da li će odlagalište za velike količine smeća koje prozvodimo biti tu, negdje drugo, ili će otpad kao do sada završavati svuda oko nas? Transfer stanica u Visokom za pretovar otpada podrazumijeva činjenicu da bi se u najgorem slučaju otpad dovlačio i iz susjednih općina, a osnovni zahtjev za ovakve objekte je postojanje površine dovoljno velike da ona može prihvatiti otpad i sakupljati otpad. Organizacija transfer stanice bi bila kao i organizacija deponije bez odlaganja otpada, ali sa pretovarom pa su troškovi u približnim vrijednostima. Komunalno ili privatno preduzeće unutar općine bi sakupljalo i dovozilo otpad do iste, a transport od transfer stanice do regionalne deponije vršilo bi neovisno preduzeće koje upravlja i odlaže otpad na regionalnoj deponiji ili će transport preuzeti sama regionalna deponija pa bi upravljanje u ovom slučaju u potpunosti bilo u nadležnosti privrednog društva “Regionalna deponija Mošćanica d.o.o. Zenica” iz Zenice. Ono što će sigurno pojačati određena nezadovoljstva među pojedinim općinama je činjenica da će svaka općina imati istu cijenu transporta od transfer stanice bez obzira na udaljenost od regionalne deponije, što znači da je općina Visoko u povlaštenom položaju u odnosu na općinu Zenica, ali istovremeno u potčinjenom položaju u odnosu na općinu Vareš, naprimjer. Mora se znati da jedna deponija može biti pretvorena u transfer stanicu i u Bosni i Hercegovini već su postojali takvi planovi.
Investicija u transfer stanicu u vrijednosti od oko jedan million maraka je takva da u Bosni i Hercegovini nije izgrađena još niti jedna. Ovo pitanje je također naslijeđeni problem i otvara širok prostor za manipulacije pa je sasvim jasno da se gđa. Babić nalazi u vrlo nezavidnom položaju. Istina je međutim da je prethodnih godina bilo previše nebrige za visočki okoliš, te da se ista reflektovala i na rad ljudi koji su sjedili i sjede u nadležnim službama koje tretiraju ova pitanja. Volim reći da su građanima neophodni rezultati šire javne rasprave o najkrupnijim ekološkim problemima sa kojima se suočavaju ili će se vrlo brzo suočiti kako bi se ostvarila neophodna veza između stanovnika određenog područja i zakonskih autoriteta koji na njemu djeluju. Visokom treba zajednički strateški dokument u oblasti okoliša, sve je drugo samo izolovano i parcijalno rješavanje problema uz kupovinu potrebnog vremena. I naravno, ne mogu a da ne kažem, dok susjedna općina slično močvarno područje Bistrik u Haljinićima prema Skupštini Zeničko-dobojskog kantona namjerava poslati u proceduru proglašenja u jednu od zaštićenih kategorija prirode, mi smo svojim dugogodišnjim nemarom močvarno područje u Očazima u potpunosti uništili skoro nepovratno. Ali, pred nama je. Pamet i znanje, a ne bahatost i neznanje.