Kako li se može čovjek nadati dobru u državi sa dva entiteta, 3 predsjednika, 10 kantona, 14 vlada, 183 ministarstva, 85 političkih partija, 2 policije, 2 penziona fonda, 3 akademije nauka, 3 obrazovna sistema, 3 telekoma, 3 elektroprivrede, 13 sindikata, 50 boračkih udruženja, 65 000 državnih uposlenika, 75% siromašnih, 1 450 000 raseljenih, 550 000 nezaposlenih, 630 000 penzionera i NEUTVRĐEN BROJ LOPOVA!!! Eto da se čovjek i ne okrene, a opisaše ti zemlju, domovinu, majku. Kapitalistička Bosna i Hercegovina, u kojoj se ljudi i 17 godina nakon rata zapošljavaju po rodbinskim i stranačkim relacijama, je htjeli mi to priznati ili ne, poput samohrane majke. Majke koja ima dvoje djece, jedno dijete će ostati uz nju uvijek, i to dijete ima malo odbojnosti prema majci ali majka ga drži pod kontrolom, i to dijete se zove Federacija. Drugo dijete, nije da ne voli majku, ali jedva čeka da završi škole, nadje posao, i odvoji se od majke, i zove se Srpska, Republika Srpska. Majka Bosna po prezimenu Hercegovina, je jedna od najčudnijih zemalja svijeta, ako vam nabrojane stvari u prvoj rečenici(uzeta sa statusa Adnana Jashe Jašarspahića) nisu dovoljne da shvatite zašto smo čudni, onda ni posjeta psihologu ili pak psihijatru neće biti na odmet. Nego da se vratimo djeci majke Bosne, realno svima nam je jasno zašto je Federacija, dijete vezano za majku, Federacija je dio u kojem su većina Bošnjaci koji vole i poštuju Bosnu i Hercegovinu, poseban akcenat na ovo vole, jer stvarno ljudi vole (volimo ustvari), s njima žive Hrvati koji je vrlo malo vole, i sasvim dovoljno poštuju. S druge strane drugo dijete, ili pravim imenom Republika Srpska, ima većinu stanovnika Srba, koji vrlo malo vole majku Bosnu, i vrlo malo je poštuju. Zemlja, domovina, država Bosna i Hercegovina nema tekst himne, ima melodiju hvala Bogu. S druge strane dijete Repubika Srpska ima i melodiju i tekst himne, koja se pjeva od Krajine do Hercegovine, i čiji je refren:” Za ljepšu Srpsku, za ljepši svijet” , a i dijete RS ima zastavu, ima je i majka. S treće strane dijete FBiH nema ništa, ukinuli su si zastavu i grb, a himne nije ni bilo.
U dijelu zvanom FBiH u kojem se poštuje i voli majka Bosna, postoji glavni krivac ili više njih zašto se Republika Srpska svakog dana sve više udaljava od majke Bosne. U tom slučaju, mi građani Federacije smo ubijeđeni da su za to krivi politički lider manjeg bh entiteta koji iz dana pokušavaju da omalovažavaju sve što je bosanskohercegovačko, pa su tako u Domu narodu Parlamenta BiH zaustavili usvajanje teksta himne BiH, koji su napisali Dušan Šestić i Benjamin Isović, rekavši kako ih taj tekst ne dotiče dovoljno emocionalno. Jer tobože, šta ih se može doticati što je Bosna:” svjetlost duše, vječne vatre plam…”, u principu ne radi se o doticanju, nego o politici prema kojoj će se BiH nazvati vještačkom zemljom, izmedju ostalog što nema tekst himne, politici Laktaškog vožda koju će podržati i najveći njegovi politički protivnici u Banja Luci, jer su svjesni da jačanje Banja Luke znači slabljenje Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Jačanje Banja Luke u tom smislu da ono dijete Republika Srpska može brzo završiti škole i zaposliti se, i živjeti SAMOSTALNO. O toj politici združenih antibosanskohercegovačkih snaga iz Banja Luke znamo i previše, i svima nam smeta druge Mile, ili Milo, po imenu Milorad Dodik.
Međutim šta je s nama? Šta je s našom politikom prema Republci Srpskoj? Da li mi uopšte cijenimo Republiku Srpsku? Kratko i jasno da sam sebi odgovorim na posljednje pitanje: NE CIJENIMO. Ne volimo RS, smeta nam RS, iz RS ne volimo nikog osim sportista i ponekog antirežimskog novinara. Volimo Ognjena, Stojana i Vladimira Vranješa, Daria Damjanovića, Srdjana i Nebojšu Grahovca, Darka i Marka Maletića, Aleksandra Trifunovića, Dragana Bursaća…itd…uglavnom Milu i kompaniju po prezimenima Radmanović, Špirić, Bosić, Ivanić ni smislit ne možemo. Republiku Srpsku smatramo svojom taman dovoljno da kažemo da nam je površina domovine 51 129 kvadratnih kilometara, i da koji dobar sprotista obuče dres sa grbom BiH, iako to s druge strane smeta političkoj eliti RS-a.
Mi u Federaciji jedino osjećanje koje imamo prema teritoriji RS-a je Srebrenica, i dobro je da je ne zaboravljamo. Međutim patriotizam se ne sastoji u tome da mi prisvajamo RS riječima da oni ovdje pripadaju, nego da se zapitamo šta mi to činimo da čuvamo domovinu da se ne raspadane. A ne činimo ništa, malo ko od nas zna gdje je Semberija, gdje je Prijedor, gdje Bileća, gdje je Gacko, gdje je Trebinje, i šta je uopšte bitno vezano za te gradove. Slabo ko od nas se skija na Jahorini, slabo ko se kupa u Drini, Vrbasu, slabi smo jednostavno. Bojimo se skupiti snage ili nešta drugo da odemo u Republiku Srpsku i da vidimo šta je to tako bajno kako priča Milorad Dodik. Bojimo se jer imamo predrasudu da je svaki Srbin četnik. Bojimo se da se RS ne otcijepi, a za nas su ljudi u RS-u kao stranci. I naš odnos običnog građanina prema entitetu Republika Srpska je gori od njihovog prema Bosni i Hercegovini.
Bolji odnos prema RS-u nemaju ni političari iz Federacije, niti stranke iz Federacije imaju nekog interesa za biračka tijela u RS-u. Jasno je, a i vidljivo da je rijetko koji, tačnije gotovo nikako, političar tipa Sulejman Tihić, Bakir Izetbegović, Zlatko Lagumdžija, Fahrudin Radončić, Damir Hadžić, Željko Komšić, Adnan Terzić, i stotine drugih samoprozvanih lidera održao neki politički predizborni skup u samom centru nekog grada u RS-u, osim u Srebrenici. A takav odnos samoprozvanih probosanskih stranaka i lidera znači da Republika Srpska i njeni građani smatraju Bosnu maćehom, a mi majkom. A mi smo to sami birali, i da se tako odnosimo prema RS-u, i političare koji se RS-a boje kao i mi. Dakle, krivi smo mi.
I nemojte mi samo reći, da vi ne priznajete RS, Aliju rahmetli smo birali, a on je poptpisao u Daytonu Bosnu i Hercgovinu sa dva entiteta, nije vjerovatno planirao da ćemo se bojati otići iz jednog u drugi.