Collegium je društvo, zajednica, udruženje ljudi jednakih prava i ciljeva, sve u korist tog udruženja i njegovih članova. Specifikum je nešto specifično, posebno, drugačije od ostalih.
Doktori su ljudi koji su vrhunski savladali znanje i profesiju kojom se bave, a čarobnjaci su oni koji sve rjesavaju čarolijom, veoma brzo, nepojmljivo i nemoguće za običnog čovjeka.
Da ne bi neko pomislio da je ova kolumna neka vrsta marketinga, pokusat ću da akrobatskom komparacijom sa raznim sferama društva izbjegnem da se priča ne zadrži na collegiumu specifikumu, već da se priča otvori na drugim frontovima, kako u mašti tako i u zbilji, iako je to teško izvodivo u aktualnim uvjetima u kojim živimo i organiziramo se.
Jedinka u našem društvu je postala totalno zanemarena. Samo ponekad, kada saznamo za nekoga ko živi u katastrofalnim i teškim uvjetima, pokrenemo se prema toj ugroženoj jedinki, i nekom akcijom pomognemo za neko kratko buduće vrijeme, ali dugoročno ponovo zaboravimo na te jade i bijedu. Naspram tome, dobrostojeću jedinku svaki dan tražimo pogledom, ujedno joj se divimo, zavidimo i maštamo o nama u takvoj situaciji, dugoročno je poželjno, a može i kratkoročno pa makar jednu noć, da se baš ono opustimo i provedemo.
Da bi jedna grupa ljudi sa sličnim ciljevima, željama, uspjela efikasno se organizirati, oni moraju provoditi vrijeme zajedno i štovati jedni druge, razgovarati o svemu, i biti tu uvijek kada bilo kome od njih treba neka pomoć, kako u smijehu tako i u nevolji i potrebi.
Suština je da se ljudi razumiju u osnovnim stvarima koje čine jednu zajednicu i da se oko tih zajedničkih ciljeva i zadovoljstava druže i aktiviraju, i postižu željene rezultate za svoj krug i daju primjer drugima kako treba organizirati jedno društvo.
U školi smo imali razrede, unutar razreda smo imali drugove, jarane, i družili smo se u školi i van nje, trenirali smo sportove, igrali se rekreativno, AJJ i ja smo se igrali na klofaču tako što je on meni nabacivao na glavu, a ja davao golove jer sam se uvijek furao na engleski fudbal, a onda kada ja zabijem gol, mi se radujemo kao da je prava utakmica i skačemo na zidine igrališta zamišljajući da su to tribine stadiona, krcate sa pravim navijačima. Mi tada nismo imali 8 godina već 16, što dovoljno govori koliko smo voljeli igru i zabavu, nije nam trebalo mnogo, i nije nas bilo briga sta će neko reći. I ja sam njemu nabacivao na volej, jer je on imao dobar volej risom, što bi rekao Mirko Dubovina. Uvečer bismo vraćajući se kući znali stati ispod balkona i prozivati određene stanare, posebno smo voljeli prozivati Mrduljaša.
Mi smo tada bili društvo dva lica i dobro nam jer smo imali iste ciljeve, uvažavali jedan drugoga, pomagali se, nasmijavali se, sve u svemu, slagali se uzajamnim poštovanjem. Kasnije smo s umnožili, a puno kasnije raspali kao Elvis Presley.
U našem gradiću postoji jedno interesantno udruženje, specifično u raznim aspektima, od šarenolikog spektra ljudi koji ga čine, do djelovanja i akcija koje preduzimaju. To specifično udruženje, nadasve neovisno i pozitivno, egzistira od imenom „Doktori i Čarobnjaci”. Nemaju veze s politikom, strankama, vjerom, društvenim slojem, čisto jaransko druženje usmjereno u pozitivno djelovanje.
Neki bi pomislili da su to neki otkačeni tipovi, i da je naziv njihove raje čudan, ali za one koji poznaju fudbalski žargon, nadimci za one koji dobro igraju mali fudbal su doktori ili čarobnjaci, što znači da sa loptom znaju odlično, a kada treba i čaroliju napraviti.
Manje više, svi znamo koliko su oni uradili na afirmaciji sebe i svojih pozitivnih ciljeva, i to sve iz svog džepa, za sebe naravno, bez pretjerivanja, i za druge, posebno za djecu, što je više nego pohvalno. Svojim parama, bez stranačkih moljenja, ulizivanja, i sličnim podilazećim metodama, oni su sredili basket igralište iza Veme, i ja sa prozora dnevne sobe vidim našu djece koja tu dolazi igrati se, družiti se, i to od 8 do 48 godina uzrasta djece i odraslih. Uspjeh je to i pobjeda zdravog duha.
Neki kažu da vole druženje jer su ljubitelji dobre kapljice, neki da bježe od žena ili neželjenosti, ali oni definitivno izgledaju sretno kada su zajedno, i rade da im bude dobro zajedno, i doprinose i i podržavaju pozitivno sve oko sebe, tako da ovo što oni rade i kako rade, meni je dovoljno da ne ulazim u to što neki kažu za njih.
Imaju svoju rekreaciju, redovno na nekim od terena s umjetnom travom, igraju, lože jedni druge, svađaju su, psuju interesantne psovke, provociraju se, i na kraju odu zajedno opet sjesti negdje i odmoriti se, prepričavajući sve ovo gore navedeno. I pored žestokih situacija, nikad se termini nisu raspali, uvijek igraju fixne ekipe jedni protiv drugih, i imaju različite dresove po ekipama, što izgleda veoma lijepo i organizovano.
Oni su se organizovali na više polja, odnosno sve sto je bilo aktualno a visočko, oni su podržali na ovaj ili onaj način, ali uvijek pozitivno i korisno, i sve rade spontano, iskreno i jaranski, što nam u ovim vremenima mnogo nedostaje.
Aktualni projekat je uređivanje svojih prostorija, svoga kluba da ga tako nazovem, ispod moga prozora iza Veme, od svojih para, svojim rukama, sa osmijehom na licu uvijek. Upravo su betonirali plato ispred, pretpostavljam da mogu ljeti sjesti vani, što dovoljno govori da oni već razmišljaju unaprijed i rade za taj cilj. Čak su malo betona iskoristili da zakrpe po koju rupu i oko šahta.
Ako je uvod u ovu priču bio dug, to je zato što se priča mora proširiti na ostale sfere našeg društva, tako što ćemo sebi pustiti maštu na volju i zamisliti kako bi bilo kada bi u drugim sferama društva ljudi koji rukovode istim radili, kada bi u njih ugradili čipove organizacije navedenog collegiuma specifikuma – doktora i čarobnjaka.
Pa neka se mašta rasplete.
Zamislimo ljude s ovakvim iskrenim, jednostavnim, plemenitim i efikasnim duhom, da su recimo predstavnici neke političke stranke. Pod uvjetom da ih vlast ne uzme pod svoje, odnosno da im ne uzme dušu, vjerujem da bi ovakvi ljudi sa svojim stavom i karakterom napravili dosta toga, ako ne grandiozno, onda puno malih projekata koji bi na kraju proizveli jednu masu korisnog djelovanja. Također vjerujem da na njihovim vijećima ne bi bilo šuplje, već bi se žustro raspravljalo kao na terminu fudbala, ali bi na kraju izašao usvojeni prijedlog koji bi se realizirao.
Zamislimo ovakve ljude na pozicijama menadžera u našim firmama, firme bi imale jasne vodilje, znalo bi se ko šta radi, i to bi bilo cijenjeno, ne bi glad za profitom prevladala ljudske odnose i tretman radnika, plate bi bile dovoljne da čovjek živi dostojno, jer kako bi ovi ljudi inače tretirali posao i radnika, ako ne bi pošteno i konkretno kako rade na svom klubu, svi rade, i svi se na kraju isto časte.
Zamislimo ovakve ljude u sportu. Dovoljno je samo reći koliko je njihova sportska rekreacija i učesće na turnirima organizovano, da ne treba dalje ulaziti u šta bi oni sve uradili, bez da se očesu od beku od stranaka.
Zamislimo ove ljude u medicini, to bi bili pravi doktori, ne bi te gledali kao stoku, već kao insana kome je potrebna pomoć i usluga, jer plate idu od poreskih obveznika, ne rastu na granama.
Zamislimo ih u vjerskoj zajednici, ne bi bilo naplaćivanja nečega što je grijeh raditi a kad već rade i zabranjeno naplatiti, ne bi bilo zamahivanja sa hatmama i dženazama, ne bi bilo koverti i ne bi bilo privatizacija džemata.
Zamislimo ove ljude u bilo kojoj našoj društvenoj sferi, i vidjet ćemo da njihov plemeniti duh koji ih drži zajedno sve ovo vrijeme, njihova ljubav prema dobru i organizacija da im bude dobro, i to od svojih sredstava, da su ovi fundamentalni osnovi dobrih ljudi jedino što nas može izvući iz duboke individualne i društvene krize u koju smo se sami doveli.
Ja im odajem priznanje i podržavam ih u svemu, jer u njima vidim sebe od nekad kada sam imao raju, i kada smo se pazili, družili, bez interesa, sve dijelili kao braća i pomagali se u svemu. I moja raja je nekad bila collegium specifikum, zvali su nas Hendrixi, drogeri, kapuljaši i kako sve ne, ali je nama bilo svejedno šta ko govori, jer smo mi imali atomsko jezgro jaranstva koje nas je držalo zajedno u dobrim odnosima i zadovoljstvu.
Daj Bože da je više ovakvih individua, udruženja, raja, koje neće očijukati sa strankama, već će se organizovati samostalno i osramotiti sve stranke i vlast. Dakle, kao grupa individualaca koji su uspjeli neovisno i samostalno, Doktori i Čarobnjaci, svaka čast, i kao individualac koji radi dosta a ne živi ovdje i donosi ovamo šta god može i donira Reuf Azdahic, barem po informacijama koje imam i vidim, svaka čast.
To su pravi doktori, čarobnjaci, prava raja koja ima ime i prezime i iskrena djela iza sebe bez interesa.
Daj Bože da ih je više, i želim im da uvijek ostanu takvi, da ih nikad ova voda ne ponese i ne promijeni.
E.H.