Imam neki običaj da legnem oko ponoći, nakon što sam pregledao neke sportske i ostale svjetske i lokalne vijesti, u glavi mi se preturaju razne informacije, kao u veš mašini se okreću u namjeri da se isperu od nepotrebnog uticaja i prljavštine.
Mozak radi ono što mu je zadatak polako u procesu spavanja, ulazi u faze koje vode ka snu, oči se isod kapaka kreću velikom brzinom, kao da premotavaju cijeli dan, dok mozak čuva ono što nam treba za sjećanje, a briše ono što se previše ponavlja i što je već jednom pohranjeno u tajne dijelove mozga, određene za memoriju.
Naravno, ovo gore sam napisao po znanju o ovom dijelu padanja u san, jer je nemoguće da u isto vrijeme padam u san i osjećam ove procese. Kada bih znao, značilo bi da sam ili poseban ili paranoičan, odnosno da mi se miješaju misli iz nesvjesnog stanja, tj. snovi, sa stvarnošću, što srećom nije slučaj.
Niko još tačno nije utvrdio od razumnih ljudskih bića, doktora, psihologa, naučnika, samana, zašto čovjek sanja. Postoje razne pretpostavke, mišljenja, teze, budalaštine, ali niko još nije uspio provaliti taj fenomen sna i sanjanja.
Noćni san je nešto što je misterija, dok je dnevno sanjanje nešto što je u svima nama. Danju sanjamo svjesno stvari koje želimo ili ih zamišljamo u boljem scenariju. Kada pospremam svoje misli, pokušavam da napravim neki smisao od njih, da ih posložim u kutijice iz kojih ih uvijek mogu ponovo izvaditi, prisjetiti, poput nekog korisnog savjeta ili iskustva.
Razmišljajući o ovom procesu pospremanja prošlih događaja, pade mi na um misao da li je moguće da prošlost pospremamo u memoriju da bismo se koliko toliko spremili za budućnost? Uzimajući u obzir da je san išaret, onda mi se još više čini da nas prošla dešavanja vode ka novim, i pripremaju nas za neke nove događaje koji su ili slični starim ili su potpuno novi, ali ih stari nekako misteriozno i neodređeno vode ka novom.
Također, jednom sam pročitao jednu studiju da je čovjekov vid i proces obrade ono što oko vidi u mozgu brz u ovoj nekoj nama brzoj mjeri jer se dosta bazira na starim slikama koje smo već jednom od ranije pohranili u memoriju. U ovoj studiji su testirali ljude na poznata, manje poznata i nepoznata okruženja i mjerili brzinu i kvalitet zapažanja. Ne treba mnogo da se pretpostavi da su brze zapazali detalje poznatih okruženja, logika će uraditi ostalo.
Ako se sada zamislim kao neki scenarista i uzmem sve određene podatke koje sam pohranio iz događaja u našoj zajednici ljudi, životinja i biljaka, jer sam ih proživio, čuo, vidio, osjetio na ovaj ili onaj način, i sve ih posložim tako da nekako podsjećaju na neku interesantnu matematičko-logičku jednačinu, i pokušam ih vizualizirati sa ciljem da mi daju neki predvidivu budućnost, odjednom osjetim mučninu u stomaku. Povraća mi se u budućnost, ne ide mi se tamo gdje mi prošlost i sadašnjost daju slike koje se po nekoj logici mogu samo jos više iskriviti, uprljati, okrvaviti. Ali po prirodi nisam pesimista, ako se to može reći, realni sam optimista, i ne želim da realno optimiziram pesimizam, već da optimiziram realizam, prvo u sebi, pa onda na užoj okolini. Djelovati šire, nezahvalan je i težak posao, sa nepredvidim ishodima i poslijedicama.
Ako uzmemo samo jednu visočku uličnu mudrost koju sam neki dan sa dva eminentna ulična mudraca razmatrao, i pogledamo je kroz prizmu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, vidjet ćemo da je ova formula: prošlost+sadašnjost=budućnost, definitivno realna i praktična kod nas. Historija se ponavlja, ako se ne nauči iz događaja koji su je obilježili u negativnom kontekstu, a ako je pozitivna ocjena bila na polugodištu, velike su šanse da bude i na kraju godine. U slučaju negativnih ocjena, ako ne naučimo bolje, ništa bolje ne možemo ni očekivati da nam se dešava. To je neka logička putanja koja jednostavno biva vođena sanjanjem, razmišljanjem, radom, korekcijama, navikama, i mudrošću.
Dakle, ta ulična mudrost se odnosi na stanje jednog čovjeka i njegov odnos prema drugima u svojoj neposrednoj okolini (kod nas poznatoj kao mahali) i vice versa, odnosno u obratnom slučaju. U svakodnevnoj komunikaciji upitamo jedni druge za opće stanje, bilo onako usput ili sa stvarnom željom da znamo kako smo jedni drugima (sada mi naumpade legendarni upit Fehima Barakovića ”Kako SMO”?!). Na pitanje kako smo, ako jedinka odgovori da je dobro ili da nije dobro, rezultat u glavama i emocijama onih koji nas pitaju je zapanjućuje isti, isti u smislu da se u njima rodi ili nastavi ravnodušnost koje se emituje kroz dva zaključka:
1. Ako kažeš da si dobar zaključuju da ti je dobro, nemaš problema, šta te briga, ne treba ti ništa, mogu te okrenuti kao list Avaza na kojem se nešto piše o kulturi, iako si to možda iz kurtoazije ili vjerskog ubjeđenja rekao da si dobar, hvala Bogu, jer smatraš i vjeruješ da je svako stanje od Boga, ima svoju svrhu, pa tako i ako ti nije baš dobro, ti ipak kažeš da jeste nadajući se boljem stanju ubrzo, ako Bog da. Nadam se da se neko neće osjetiti uvrijeđenim što sam ovdje konotirao sa ličnim vjerskim ubjeđenjem, ali je suštinski ova mudrost povezana sa ovom vrstom odgovora na upit. Znači, dobro ti je po odgovoru i ti si zaboravljen od ljudi u većini slučajeva. A da li ti je fakat dobro, to je stvar koliko ljudi želi da to zna, u nadi, želji i htijenju da nam svima bude jednako i sigurno dobro. I ako si dobar, može izazvati ljubomoru, što onda može pokrenuti proces bahilanja ka promjeni tvog dobrog stanja.
2. Ako kažeš da nisi dobar, zaključuju da imaš problema, nije bitna vrsta problema, nisi dobar, možda si i pukao, ne bi loše bilo i da te malo izbjegavaju da im ne bi kakvu šuhvu svezao, teška ti priča, ko će slušat’ tuđe muke itd. Više će se u ovom slučaju zapitati što nisi dobar ali ne da bi se pomoglo već da bi se utvrdilo stanje, jer se uvijek bolje podnosi kada se sazna što nekom nije dobro nego što mu je dobro, što je jedan od paradoxa našeg društva općenito. To se može jednostavno formulisati kao poremećaj opće svijesti koji se duboko usađuje u podsvijest, i veoma se brzo širi u svijesti čovjeka, onog trenutka kada čuje nešto što podsvjesno želi, i mi imamo veliki problem koji ne znamo već stoljećima riješiti, kako individualno tako i kolektivno. Ako nisi dobar, to može pokrenuti proces naslađivanja, jer se možda prethodni proces bahilanja realizirao, kako god ovo perverzno zvučalo.
Ovdje vidimo direktnu potvrdu formule za budućnost, jer iz ova dva odgovora na jedno pitanje vidimo kako se na jedan čudni način stvara buduće stanje čovjeka u društvu. U svijeti moderne tehnologije i prebrze, svugdjedokucive komunikacije, čovjek se pored svega toga ne može iz duše izraziti iskreno da se olakša u potrazi za rješenjem i pomoći, što je veliki paradox. Za sve su potrebne akcije, natezanja, štele, veze, mita, peticije, rasprave po modernim javnim glasilima, forumima, web stranicama, ali nikako da se ljudi razumiju iskonski i da sjednu i otvoreno i iskreno porazgovaraju, iznesu probleme i nađu rješenja.
Mi sada u ovoj našoj sadašnjoj zbilji bježimo jednih od drugih, nesvjesno ili svjesno, i navest ću jedan primjer da ovo potkrijepim, u jednostavnoj formi jer sam prije nekoliko mjeseci sa balkona čuo dvojicu osnovaca kako se vraćaju iz škole i jedan kaže drugom u lice:”Imam ti nešto važno reći, ali hajde sad kad dođeš kuci na facebook, pa ću ti ispričati’´, a ovaj drugi odgovara:“Važi!“. Djeca u osnovnoj skoli u banalnim stvarima bježe u virtualni svijet da se druže, jer tamo mogu sebi dati neki nadimak i isprazniti na nekom sav svoj alter ego, na nekoj slabijoj osobi, uvjetno rečeno.
Šta tek stariji, prefriganiji rade, to možemo pročitati i vidjeti na vjestima svaki dan, a možda smo nekoga od ukućana i ulovili kako u mutnom virtualnom svijetu lovi.
Matematička jednačina sa logičkim slijedom se izgleda može promijeniti samo ako se prebacimo u binarni sistem i uđemo u srž svega što smo i kako bivstvujemo, promijenimo kodove koji nam ne daju da radimo u ispravnom modusu, već stalno imamo neke bugove i errore, i posložimo tačne i ispravne brojke, gdje je 1=1, a 0=0, a sada je 1=0 i 0=-1 po onoj gore uličnoj definiciji, a onda možemo osnovnom matematičkom operacijom početi zbrajati zdrave jedinice, i tako izaći iz nula, i na kraju ćemo imati pozitivni tok budućnosti koja će kako bude prolazila ostavljati pozitivne tragove koje će neko nazivati pozitivnom prošlošću i sadašnjošću. U Visokom se znalo reći „pomnožio ga sa nulom“ i to je još jedan nazovimo ga dokaz ovoj mojoj tezi.
Možda sam malo ušao u konfuzniji oblik definiranja izlaza i možda nisam tačan u istom, jer nisam kvalitetno potkovan informatičkim i matematičkim znanjem, ali mislim da je 1 uvijek bolje od 0, a 0 bolja od -1. Ali da da bih ja bio 1, ako sam danas nula, ja moram obrisati nulu u sebi i oko sebe, i postati čista jedinica koja se dalje može zbrajanjem i množenjem dobrog razmišljanja i djelovanja pretvoriti u puno veći broj kvalitetnih karakteristika i rezultata. Moram ono što sam bio dobro pregledati, napraviti inventuru stanja, i onda sa takvim posloženim stanjem krenuti u planiranje i realizaciju popravka sebe i svoje okoline. Moram imati hrabrost sebi priznati ono što mi se ne sviđa kod sebe, prije nego mi neko to ne nabije na nos, i ne iskoristi da me potkačuje stalno, odnosno moram se znati nositi sa jednačinom kada mi nije tačna, već je moram izvježbati da kada mi je neko postavi da je ja jednm potezom ispravim, i onda frajerski obrišem tablu.
Svi to moramo uraditi, jer ako sebe lažemo, noge nam se skraćuju, i onda je lakše da te zgaze kad si kratak. Nismo pravi i postojeći, već da smo dio projektirane i pokvarene matrice od nas samih kao ovakvih, koja od ranije nije dobrog kvaliteta. Ne želimo da povraćamo u budućnost zbog toga što nam je u stomaku i glavama loša smjesa prošlosti i još lošija sadašnjost, moramo se sada očistiti da nam ne bude uvijek ona: „Ne da se usranom do potoka“.
Moramo promijeniti sebe da bismo promijenili matricu našeg života i da bismo izašli iz nje, na slobodu i čvrsto tlo obasjano suncem na divnom plavom nebu i da se na onom gore spomenutom potoku napijemo čiste vode.
By E.H