Iako rođen 27.oktobra 1938.godine u Konjicu, Ivica Pekić, poznatiji i kao „Visočki Berluskoni”, svoju cijelu sportsku, ali i životnu karijeru proveo je u Sarajevu i Visokom, gdje se na kraju i skrasio sa svojom porodicom. Ove godine Ivica Pekić slavi jedan zaista vrijedan jubilej, 60 godina aktivnog učešća u sportu, 60 godina igračke karijere te karijere sportskog radnika. Sve je počelo sada već daleke 1954.godine kada je šesnaestogodišnji Pekić stigao u redove nogometaša sarajevskog Željezničara i tu proveo četiri godine u mladim selekcijama Želje, gdje je u to vrijeme bio kapiten legenarnom Ivici Osimu s kojim iz tog vremena i seže dugogodišnje prijateljstvo. Nakon Željezničara Pekić jedno vrijeme provodi u ekipi sarajevske Bosne, a nakon toga dolazi u Visoko u ekipu Bosne koja je u to vrijeme igrala u Drugoj ligi bivše Jugoslavije. U Visokom se za vrijeme karijere rađa i ljubav sa Leluškom, s kojom Pekić ima i troje djece te petero unučića.
Dani ponosa i slave
Nakon igračke karijere i 16 godina provedenih u visočkoj Bosni, Ivica Pekić 1975.godine ulazi u predsjedništvo Košarkaškog kluba Bosna iz Sarajeva. – To je bilo zlatno vrijeme sarajevskog i jugoslovenskog sporta. U Bosni sam proveo nezaboravnih 16 godina života, a svakako najveći uspjeh sviju nas je titula evropskog prvaka iz Grenobla 1979.godine. Iz tog vremena sežu i najveća prijateljstva i druženja, iz tog vremena je i prijateljstvo sa pokojnim Mirzom Delibašićem, najvećim košarkašem svih vremena. Sa Bosnom sa osvojio titulu prvaka Evrope, tri titule prvaka Jugoslavije, dva puta smo bili osvajači KUP-a Jugoslavije te viceprvaci svijeta u Sao Paolu 1979.godine. Imao sam sreću da sa Bosnom i divnim ljudima koji su u to vrijeme igrali i radili u Bosni, obiđem skoro cijeli svijet, a jedini kontinent na kojem nisam bio je Australija. U sjećanju su još uvijek svježe slike iz Grenobla te slike sa turneja po SAD-u na kojima je Bosna bila redovan učesnik. – ističe Ivica Pekić. Malo je sportskih događaja kojima Pekić u to vrijeme nije prisustvovao, iz ljubavi ili kao član Bosne i reprezentacije Jugoslavije. – Bio sam na četiri Olimpijade, u Montrealu (1976), Moskvi (1980), Los Anđelesu (1984) i Seulu (1988), obišao četiri Svjetska prvenstva u nogometu (Italija, Njemačka, Meksiko i Francuska), a sa reprezentacijom Jugoslavije bili smo na četiri evropska i dva svjetska prvenstva (Španija, Kolumbija) i to je ono što me ispunjava pored zaista brojnih sklopljenih prijateljstava za sve te godine rada u Bosni. – govori sa sjetom Pekić.
Zlatno doba visočkog nogometa
Nakon završenih ratnih dejstava, sportski zaljubljenik Ivica Pekić, 1996.godine sa nogometašima visočke Bosne ulazi u Prvu ligu BiH, a onda u godinama koje slijede u Visoko donosi tri titule i stvara najbolju ekipu koja je igrala na bh.terenima u poslijeratnom periodu. – Jedina neostvarena želja u životu mi je bio nastup visočke Bosne u evropskim takmičenjima. Na terenu smo to i ostvarili u sezoni 1998./1999. kada smo suvereno osvojili titulu prvaka BiH, a zatim i naslove KUP-a i Superkupa BiH. Nažalost san o Bosni u Evropi nije se ostvario iz dobro znanih razloga. Bila je to najbolja ekipa koja je igrala Premijer ligu BiH otkako se igra zajednička liga, u timu smo imali pet reprezentativaca, igrača koji su kasnije ostvarili i zavidne evropske karijere, Bečirević, Hota, Rahimić, Geca i Bešlija su bili nosioci igre tadašnje Bosne. – sjeća se Pekić odličnih nastupa žutoljubičastih u godinama nakon rata.
Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva priznanje za sve što je napravio
U aprilu 2009.godine Pekić je dobio i najveću nagradu za svoj rad u KK „Bosna”, kolektivnu Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva koja je dodijeljena igračima, članovima i rukovodstvu KK „Bosna” za osvojenu titulu prvaka Evrope. Ove godine se navršava punih 60 godina otkako je Ivica Pekić u sportu, a s pravom možemo reći da se radi o najvećem sportskom radniku, ne samo u BiH, već sigurno i u regionu, jer malo je onih koji se mogu pohvaliti sa 10 titula prvaka države, osvajača KUP-a i evropskom košarkaškom titulom. – Moja najveća nagrada, ali i najveća podrška je moja porodica. Sve osvojene titule i sva prvenstva stavljam na jednu stranu, a porodica, moja žena Leluška, troje divne djece i petero unučića su nešto najdragocjenije što sam ostvario. Oni su moj ponos, a svakako da sam ponosan i na sve napravljeno u sportu, kao i na divno prijateljstvo koje sam imao sa Mirzom Delibašićem, Davorinom Popovićem, velika prijateljstva koja i danas traju sa Nizom Samardžićem, te popularnim Švabom, a uvijek se sjetim i prijatelja koji više nisu sa nama, a tu prije svega mislim na Vuleta, Suljića, Uglješu, Zoku i brojne druge prijatelje koje sam imao širom bivše Jugoslavije i Evrope – istakao je na kraju razgovora Ivica Pekić, najtrofejniji sportski radnik na ovim prostorima.
{joomplucat:915 limit=51|columns=4}