Sukob između „bosanstva“ i „bošnjaštva“, koliko god on bio i izgledao besmislen, je na svjetlost dana izbacio ponovo pitanje identiteta u onom dijelu Bosne i Hercegovine koji se na etnonarodnosnim kartama Bosne i Hercegovine uobičajeno (nebitno je li ima za to stvarnih razloga ili ne) boji u „zeleno“. Pitanje nečijeg identiteta (državnog, narodnog, vjerskog, političkog, seksualnog) je čisto individualna stvar, iako često proističe iz kulturno – historijskog okruženja. Radi takvog načelnog stava, najbolje je analizu identiteta Bošnjaka/ Muslimana izvršiti na osnovu osobnog primjera, odnosno koristeći sebe kao neke vrste „zamorca“.
Uslijed niza historijskih i općekulturoloških procesa i pojava Bosna i Hercegovina je specifična zemlja u kojoj su se od sredine XIX. st. pa do kraja 60tih godina u jednom usporenom toku formirale tri nacije. Bez obzira sviđalo se to nama ili ne, to je činjenica koja se ne može prenebregnuti niti zapostaviti. Posljednja formirana kao nacija u punom smislu je ona koja je krajem 60tih godina oficijelno nazvana Muslimani, jer je proistekla iz onog dijela BH i sandžačkog stanovništva čiji su preci prešli na islam za vrijeme osmanske vladavine. Tako je ta nacija postavljena i definirana na dva temelja →1. vezanost za bosanskohercegovačko nasljeđe u svakom pogledu i 2. činjenici da su preci prešli na islam. Istoj naciji je 1993. god. promijenjeno ime u Bošnjaci, ali osim promjene imena nije došlo ni do kakvih drugih suštinskih promjena u postojanju nacije/naroda. Tako je njeno postojanje i dalje oslonjeno na navedena dva temelja. Samo pitanje imena i danas izaziva čitavu problematiku za i protiv. Ali trenutno ime je takvo kakvo je, sviđalo se to nama ili ne, i kao takvog ga treba poštovati.
I nakon ovog manjeg uvoda, kako bi se lakše pratio tok analize, prebacujem se na glavnu tematiku, odnosno analizu sopstvenog nacionalnog identiteta. Prvo malo osobne historije po tome pitanju. Imao sam 6 godina kada je bio popis iz 1981. god. i tada su me pisali kao Musliman, na idućem popisu sam se sam izjasnio kao Musliman. I od tada do danas se izjašnjavam kao Musliman odnosno Bošnjak. Da budem iskren niko mi nikada nije niti uskraćivao pravo da se tako izjasnim, niti sam tjeran da se tako izjasnim. I onda dolazi kampanja za predstojeći popis, koja je postala agresivna i na momente prljava, i koja je stvorila jednu vrstu podjele i dubioze između propagatora „bosanstva“ i propagatora „bošnjaštva“. Sukob je nastao i rastao ponajviše zahvaljujući tome što se nikako ne uspijevamo izdići iznad isključivosti, tvrdoglavosti kao i toga da slijedimo one pojedince koji se koriste „nekim velikim riječima“, propagiranjem agresivnosti i mahanjem barjacima kako bi sebe propagirali, uzdigli i obogatili. Nažalost ova podjela je u javnost ubacila i jednu vrlo opasnu i pogubnu ideju o kulturološkoj razlici između onih koji se smatraju Bošnjaci i onih koji se smatraju Bosanci. Tako se počela stvarati percepcija o tome da „Bosanci“ dolaze iz ultragradskih, kultiviranijih i obrazovanijih slojeva sa liberalnim i ljevičarskim vrijednostima i da su eventualno ateisti ili bar agnostici a „Bošnjaci“ iz reda konzervativnih, religioznih, slabije obrazovanih i ruralnih slojeva stanovništva.
Oba tabora snose krivicu za ovakve percepcije. Propagatori „bosanstva“ upravo kao svoje glavno oruđe koriste taj osjećaj kulturne dominacije (pa u ekstremnim primjerima i gadljivosti) onih ultraurbanih, više – manje pokondirenih i salonskoliberalnih slojeva nad masom „primitivaca“ koji su kao ostali na nivou plemenske podjeljenosti. Oni isto tako kao da ne žele vidjeti niti priznati (često pod idejom „integralnog bosanstva“) da postoje i ljudi koji imaju drugačije mišljenje o sopstvenoj nacionalnoj pripadnosti i koji ne žele biti i samo građani Bosne i Hercegovine bez svoga narodnosnog osjećanja. Na drugom taboru ću se još više zadržati, jer me najviše interesuju oni koji u zadnje vrijeme mašu „barjakom bošnjaštva“.
Ko su ti „vrli bojovnici“ za naciju kojoj pripadam i koji su se odjednom našli na „branicima njene odbane“. Prvo riječ je o isluženim, liferovanim i političarima i religioznim starješinama, koji se ne mire sa time da trebaju otići u mirovinu. Oni su u zadnjih godinu dana svojim ponašanjem i djelovanjem nanijeli veliku štetu interesima bošnjačke nacije. Svojim agresivnim nastupom, propagiranjem toga da su oni planetarne ili univerzalne vođe i voditelji bošnjačkog naroda su učinili upravo ono što u srcu žele najveći neprijatelji bošnjačkog naroda. I tako se polako u javnost uvlači prikaz Bošnjaka kao nekih konzervativnih, ultratradicionalnih elemenata izrazito i neizostavno vezanih za religiju, što se jasno vidi i u njihovoj mantri koju stalno ponavljaju: Bošnjak – Islam – bosanski jezik. Po tom šablonu bi svaki Bošnjak imao samo jednog vođu koji bi mislio za sve njih. Po tom šablonu svaki Bošnjak bi u Borisu Dežuloviću trebao vidjeti svoga najvećeg neprijatelja, najvećeg ustašu, većeg nego što su to bili Pavelić, Šušak, Boban. Po tom šablonu bi svaki Bošnjak trebao ići u džamiju (nemam ništa osobno protiv toga) i nazivati selam (nemam ništa osobno protiv toga) i izgledati kao „bajramski momak“ (nemam ništa protiv toga). Po tom šablonu bi svaki Bošnjak morao da vjeruje da je El- Fatih imao san o Bosni, a ne želju da je kao državu uništi. Po tom šablonu bi svi bili licemjeri, jer bi javno bili najveći „muslimani“ i slušali ilahije i kaside (nemam ništa protiv toga), a u skrovitosti doma bi mogli raditi šta bi htjeli i slušali turbo folk (nemam ništa ni protiv toga). Po tom šablonu, naši predstavnici u svim institucijama bi trebali biti korumpirani, bezkarakterni, pokvareni i kriminogeni pojedinci. Po tom šablonu Bošnjak bi u Srbima vidio samo Dražu Mihajlovića, Miloševića, Karadžića, Mladića, Načertanije, Dodika…itd… ali ne i Branislava Nušića, Ivana Stambolića, Branka Čopića, Rodoljuba Čolakovića, Radeta Šerbedžiju, Uglješu Uzelca, Bogića Bogićevića…itd… Po tom šablonu Bošnjak bi u Hrvatima vidio samo Antu Pavelića, Tuđmana, Bobaka, Šuška, Tomsona…ali ne i Antuna Gustava Matoša, Miroslava Krležu, Feralovce, pa i samoga Tita…itd… Po tom šablonu Bošnjak bi trebao vjerovati da postoje piramide u Visokom, i da su njihovi preci pripadali nekoj visokorazvijenoj civilizaciji, a koju su od njih sakrivali Srbi, Hrvati i „komunjare“. Po tom šablonu bi svaki Bošnjak trebao znati da je on 40 % Ilir, 20 % Got, 15 % Slaven, 15 % Kelt, 6 % Hun i čak 4 % Tračanin. Po tom šablonu bi Bošnjak morao imati rezervnu domovinu u Turskoj, Iranu ili Saudijskoj Arabiji (zavisno od afiniteta i koristi). Po tom šablonu bi Bošnjak trebao biti zatucan i zaostao, upravo onako kako ga žele prikazati oni koji iz nekih svojih razloga mrze Bošnjake i koji su u zadnjem ratu željeli u potpunosti uništiti taj narod, njegovu kulturu i nasljeđe. Zapitajmo se jesmo li mi to i želimo li mi to biti?
Vjerujem u Boga na neki svoj, deistički način. Ne idem u džamiju iako nemam ništa protiv onih koji idu, sve naravno dok oni ne ugroze moju slobodu izbora. Naravno uvažavam i poštujem činjenicu da je islam igrao veliku ulogu u formiranju nacije kojoj pripadam i da je kulturološki dosta doprinio njenoj izgradnji. Poštujem i ljude koji su iskreno odani Islamu, posebno one koji uvažavaju staru, bosansku inačicu islama. Ali to ne znači da zbog toga što su nam preci (uzgred rečeno više iz prozaičnih, pragmatičnih razloga) prešli na islam, sada i njihovi potomci moraju biti u potpunosti religiozne osobe. I naravno kao što Bošnjaci koji nisu više religiozni uvažavaju Bošnjake koji su pripadnici hanefijske ili bilo koje druge islamske denominacije, tako bi i ovi trebali da shvate da nemaju nikakvo eksluzivističko pravo na bošnjaštvo.
Kao što ne mogu mijenjati nacije po potrebi, isto tako ne mogu mijenjati ni političku pripadnost. Pošto sam u novembru 1982. god. prilikom primanja u pionire položio zakletvu Titu, toga se držim i do danas. Uostalom zašto i ultraljevičari ne bi mogli po narodnosnoj pripadnosti biti Bošnjaci. Pa krajem 80tih godina prošlog stoljeća, između 35 i 40 % članova Saveza komunista Bosne i Hercegovine se izjasnilo kao Muslimani po nacionalnosti. Naravno druga je stvar koliko je bilo tamo iskrenih komunista i titoista iz uvjerenja, a koliko onih koji su tako dolazili do pozicija, unapređenja i privilegija. Pa velikani Dzemal Bijedic, Hamdija Pozderac, Nijaz Durakovic… koji su bili vodje BH komunistickog i kasnije socijaldemokratskog pokreta su se izjašnjavali po nacionalnosti kao Muslimani/Bošnjaci. Uostalom stojim na stajalištu da su za obnovu bosanskohercegovačke, zavnobihovske državnosti i afirmaciju i priznanje nacije kojoj pripadam mnogo više zaslužniji tadašnji komunisti nego tadašnji „Mladi muslimani“. Kao što je uostalom i kralj Tvrtko mnogo bitniji za BH državu, nego El – Fatih koji je napao i uništio srednjovjekovnu bosansku državu i koji definitivno „nije sanjao idealnu“ Bosnu.
I šta je sporno u tome ako se neki zagriženi komunista, anarhista, panker ili hipik ili možda neki deklarirani gay želi nacionalno izjasniti kao Bošnjak, a možda izrazito religiozna i tradicionalna osoba kao Bosanac. Treba samo skrenuti sa puta svađa na put izgradnje Bosne i Hercegovine onako kako ju je definirala Rezolucija o ljudskim i narodnim pravima sa II. zasjedanja ZAVNOBiHa u Sanskom Mostu. Svaki građanin BiH ima pravo na slobodu savjesti, spoznaje i izbor nacionalne/narodne, vjerske, jezičke, seksualne i druge pripadnosti ili se uopće ne mora izjasniti o nekoj pripadnosti. Tako i oni koji se izjasne kao Bošnjaci ne bi trebali biti promatrani (od drugih) kao oni koji imaju nešto protiv ideje Bosne i Hercegovine kao zemlje i države u kojoj žive zajedno sa BH Srbima, BH Hrvatima, i onima koji se nacionalno izjasne kao Bosanci, Jugoslaveni, Romi, Kinezima… ili nekako drugačije. Naravno to podrazumijeva i da se ukine stvarno uvredljiva i omaložavajuća kategorija „Ostali“ i tako svi budemo jednaki po pravima i obavezama.
Zato i bez obzira što je i vanjskim utjecajem, ali i sopstvenom krivicom nacija kojoj pripadam dovedena do egzistencijalnog ruba, što je danas degradirana, devalvirana, korumpirana i kontaminirana, kulturološki bačena na samo dno, što je u svim strukturama vode sumnjivi likovi…. ja sam ono što jesam i neću se nikada odreći toga da sam Bošnjak, prestati biti ponosan na svoju nacionalnost, njeno nasljeđe, tradiciju i kulturu i prestati vjerovati u Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu u kojoj svako ima pravo na sopstveni izbor i kojoj neće biti više nikakve diskriminacije. Ustvari jedini izlaz iz ovog katastrofičnog pada i dekadensa nije moguće tražiti u daljim podjelama stanovništva Bosne i Hercegovine, nego samo u zajedničkom revolucionarnom nastupu i Bošnjaka i Srba i Hrvata i onih koji se izjašnjavaju kao Bosanci, Jugoslaveni, Romi…ili nekako drugačije, jer su to bratski narodi, koji dijele zajedničko porijeklo i jezik, genetsku srodnost i rodnu grudu. Samo sa zajedničkom borbom možemo otjerati strane eksplatatore i zbaciti domaće upravljače i izdajnike. Sve drugo je put u propast. Samo da li mi svi imamo dovoljno snage da napustimo stazu koja vodi ravno u pakao.
Moj mač je moje pero, moj štit je moje mastilo