U proteklih nekoliko dana u fokusu visočke i bosanskohercegovačke javnosti su dva nekada na daleko poznata visočka giganta Vitex i KTK-a. U KTK-a u posljednjih nekoliko mjeseci redovno dolazi politička svita, koja već dugi niz godina obećava napaćenim radnicima da će pronaći tog famoznog strateškog partnera koji bi konačno trebao riješiti pitanje KTK-a. Od silnih obećanja dosad nema ništa. Sigurno je samo da se dugovanja gomilaju kako prema državi, tako i prema radnicima.
Da sve liči na šarenu lažu dokazuje posljednja posjeta ministra Trhulja, iza koje je sigurno samo da neće biti smjena rukovodstva, koje su najavljivane, i koje su radnici u Sarajevu na protestnom okupljanju izričito zahtijevali.
Lijepo je čuti da se ministar interesuje za KTK-a, ministar se ne ineteresuje za KTK-a džaba, ministar je za to plaćen. Za uslove koje ministar ima mnogi bi se danas i više, i bolje interesovali za ovo još malo državne imovine što je od novopećenih partizana ostalo u okviru bivših giganata. Lakše je ministru doći u Visoko nego da radnici idu u Sarajevo. Zajedničko i za jednu, i za drugu posjetu je jedno veliko ništa. Ministar dođe među radnike obavi svoju debelo plaćenu dužnost i kaže nam ono što već i ptice na grani znaju tj da se traži kupac ili strateški partner što malo urbanije i moćnije zvuči. I tako u nedogled iz godine u godinu, ministri dolaze i odlaze, a KTK-a i radnici ostaju da propadaju. Ministar treba da zna da radnicima i njihovim familijama, a i svim građanima Visokog ne trebaju turistički dolasci i saopćavanje informacija koje svi već znaju, nama trebaju konkretni potezi i rješenja ako ih vlast uopće ima kada su u pitanju ovi veliki giganti. Već 18 godina radnicima se priča ista priča koja nikada nije došla do svog kraja, a kako stvari stoje priča zvana KTK-a neće se još dugo zvršiti.
Za prosipanje šarene laže po Visokom od strane vlastodržaca krivi su i radnici koji vrlo brzo slegnu ramenima, nalegnu na jednu te istu priču i padnu pod utjecaj pojedinaca koji im jedan dan pričaju jednu priču, a poslije susreta sa vlastodršcima drugu priču. Oni rijetki koji su odlučni da svoja prava ostvare putem nadležnog suda budu vrlo često proglašeni glavnim krivcima, jer tobože sijeku granu na kojoj sjede. Ta priča se plasira upravo od onih koji sa leđa KTK-a i njemu sličnih, posljednjih godina ugodno žive i uživaju u propadanju prijeratnih giganata.
Obespravljeni radnici nikako neće ili ne mogu da shvate da su upravo oni nažalost najveći problem potencijalnim kupcima i vlastodršcima jer imaju velika potraživanja kojih neće da se odreknu, a koja neće niko da preuzme, još kad se tu dodaju uslovi Agencije za privatizaciju koji su za svakog potencijalnog investitora nerealni priča postaje sve komplikovanija i složenija.
Ako ne vjerujete meni onda se svi stavite u ulogu investitora pa sagledajte uslove pod kojima se nude tehnološke cjeline KTK-a, a koje su usput sa svojom proizvodnom tehnologijom poprilično zastarjele.
Visočka privatizacijska logika ili bolje reći logika nekolicine ljudi u Visokom, koji su u ratu, a i poslije rata imali aspiracije da budu suvereni vladari života u Visokom, bila je da se giganti unište da bi ih jeftinije mogli i formalno- pravno uknjižiti na svoje ime, imena svojih sinova, kćerki, unuka itd. Međutim to je bila logika onih koji ne znaju šta je ekonomija ili bolje reći logika neznalica. Logika je da neće niko da kupuje ohrdine. Ohrdine se poklanjaju i još se uz to moli da je neko uzme i skloni da ne smeta, logika je da se uvijek kupuje i traži najbolje, ali izgleda da je u Visokom ta logika drugačija i svojstvena samo Visočanima.
Posebna priča svih ovih godina su sastanci iza sastanaka, daleko od očiju javnosti i što je još gore daleko od očiju onih obespravljenih radnika koji se nečemu nadaju. Na tim sastancima se dogovaraju one suštinske stvari, koje se odnose prije svega na očuvanje pozicija koje svih ovih godina garantuju solidna i stabilna primanja, te neke nove talove među taldžijama. Glavni akteri tih sastanaka su sive političke eminencije grada tj oni koji hoće da gospodare životom u Visokom, koji su nas doveli u stanje u kojem nam je potrebna javna kuhinja, ali o tome nekom drugom prilikom. KTK-a i njene radnike ni ovaj put poslije njihove pobune nisu zaobišli sastanci poslije sastanaka ili u Visokom poznatiji pod nazivom “minder sijela” koja su nam dohakala. Da je to tako dokazuje činjenica da će dosadašnje rukovodstvo za koje je tražena smjena ostati na čelu kombinata. Zanimljivo je, da iako je KTK-a u velikoj dubiozi da se pojedinci neprestano laktaju da budu u rukovodstvu kombinata. Zašto je to tako odgovor pronađite sami.
Siguran sam u jedno, da nije bilo pojedinačnih interesa visočkih sivih eminencija, a svi znamo ko su te eminencije, vjerovatno bi dosad jedan od dva potencijalna kupca o kojima govori ministar Trhulj već uveliko radili u halama KTK-a.
Slična situacija ili možda i gora je u drugom nekada visočkom gigantu Vitex-u. Ono što kod Vitex-a dodatno usložnjava kompletnu situaciju jeste činjenica da se ne zna čija je, u čijoj tj ne zna se ili makar javnost i radnici koji traže svoja prava ne znaju vlasničku strukturu kapitala Vitex-a. Ne zna se ko je stvarni vlasnik, ko ima pravo da raspolaže imovinom, kojom imovinom je raspolagao i raspolaže Vitex, gdje se ta imovina nalazi, pouzdano se ne zna ni ko su dioničari itd.
I pored ovih činjenica koje su manje-više svima poznate radnici Vitex-a, političke partije i njihovi lideri koji su imali priliku da budu u vlasti i na vlasti, koji su uredno na pitanjima visočkih giganata dobivali glasove na izborima, tu prije svega mislim na SDA, SDP, SBIH su sve ove godine uredno šutili, trpili i gledali jednu od najvećih pljački u historiji Visokog.
Danas, kada je nažalost sve izgubljeno stigla je pobuna na čijem su čelu oni koji već odavno svoj hljeb ne zarađuju u Vitex-u, a znali su sve gore nabrojane stvari, nisu se oglašavali, niti su šta poduzimali da se zulum spriječi, nego su kao i većina nas uredno šutili i po kafanama govorili da se pljačka, ko pljačka, i ko firme sa istim Vitex-ovim asortimanom otvara. Interesantno je da Vitex sve ove godine propadanja nešto radi i da od toga neko kajmak skida samo sigurno ne radnici Vitex-a. I na ovo se godinama šuti i ne reaguje. Svim radnicima Vitex-a, kao i svim drugim radnicima koji su kroz Vitex i slične firme izgrađivali našu općinu treba kazati da su prevareni od strane onih koji su svima nama obećavali, a što je još gore i danas obećavaju državu blagostanja, jednakih prava i šta sve već ne. Oni mogu obećati ono što običan čovjek u svojoj glavi ne može ni zamilsiti. Moraju konačno radnici prestati da vjeruju različitim mešetarima i zastupnicima, moraju radnici početi razmišljati svojom glavom, a ne glavom onih koji su ih upropastili pa sad prebacujući krivicu na druge pokušavaju da sebe amnestiraju. Mnogo je toga ostalo ne kazanog, ali neka nešto kazuju i drugi ili neka demantuju ako imaju obraza.
Možda je, za Vitex i druge propale visočke firme zaista rješenje u otvaranju muzeja u kojima će obespravljeni radnici posjetiocima pričati historiju nastanka i prestanka ovih giganata.
(Autor tekta: G.L)