Nekada ako si imao dobre veze sa nekim vezirovim pratiocem, mogao si neke stvari brže završiti. To ukazuje da je štela postojala i prije 500 godina. Ovom logikom sigurno možemo otići i prije osmanlija u neko odrugo vrijeme, gdje su se preko nekih drugih linija, veza ili štela, ljudi snalazili u nekim vremenima, vjerovatno teškim, jer kad je dobro svima, nije bitno treba li ti štela ili ne, jer nemaš koga preskočiti do cilja. Kao i svaki drugi sociološki fenomen, i štela se mora tretirati tako, jer ona se aplicira sa pojedinca na društvo, tako što se pojedinci koji traže štelu umnožavaju u nastojanjima, i onda se i sama štela nadograđuje u raznim finesama, sve dok najbolja ne postigne učinak i ne dostigne cilj.
Nepobitno je da je u ljudskoj prirodi nekako urezana ta želja da se do nekog i najmanjeg cilja i kvaliteta, dođe na neki lakši način, od pekara da vam ostave neki hljeb, mesara da vam ostavi teleće đigerice, u nekoj firmi da vam jave za neki konkurs ranije prije izlaska, da se prije pripremite tako što ćete tražiti neku vezu da vas prije konkursa preporuči potencijalnom poslodavcu, kod doktora da vas primi preko reda, u radnji da vam ostave cipele do plate ili penzije itd. Jednostavno u ovim vremenima koja su brza i koja su dovela do gužve i trke u svakom segmentu naših života, svi tražimo neke kratice do cilja.
Međutim, ono sto je poražavajuće, a što je evidentno u našem društvu, je da je sada za sve u životu, od početka do kraja života, u svakom njegovom segmentu, potrebna štela, ako želite da iole nekako na normalan način proživite život. Krenuću hronološki, sa rođenjem čovjeka uopšte. Treba ti štela da nađeš nekog tupavog doktora za ženu u trudnoći da ti neki šalabajzer ne napravi štetu sa već nerođenim djetetom, pa ti treba štela da ti se dijete rodi u nekoj normalnoj bolnici, sa normalnim doktorom i sestrama, i moraš zvati svakog koga znaš da ti pokušaju naći vezu, pa ti treba štela da nađeš solidnu pedijatricu da ti prati dijete poslije rođenja, pa ti treba štela da dijete ubaciš u normalnu okruženje u obdaništu sa normalnom vaspitačicom, jer valja djetetu tu provesti nekoliko sati svaki dan, to se odražava na odgoj djeteta, pa ti treba štela za školu, za učiteljicu, za razred, jer treba dijete da ide u školu da nauči nešto više o obrazovanju i ponašanju u društvu, mora se dobro paziti ko ga uči i s kim ide u školu, pa ti treba štela za srednju školu ili gimnaziju, nastavlja se potraga za kvalitetnim kadrom i društvom u kojem će dijete u tinejđersko – pubertetskom dobu razviti se u kvalitetnog mladog čovjeka koji treba dalje da se kvalitetno školuje, gdje ćeš ga ubaciti u neku školu u kojoj se profesori ne bave omladinom u pogrešnom smislu, pa da da ista omladina bude hendikepirana u razvojnom smislu, da ne zna kako dalje poslije srednje škole. Treba ti štela za fakultet, gdje da dijete ide, sa kim da ide, jer treba i para i vremena za fax, i to se mora također dobro pripremiti, treba ti štela da dijete završi fakultet, odnosno treba ti stalno neka štela za razne predmete, profesore, posebno ako profesori vole da su u sistemu štela, da zarade na istom, a ako je dijete dobar student, onda ti treba štela da ga neko ne mrcvari na nekom predmetu nepotrebno, onda ti treba štela da kada dijete završi školu, da negdje radi kao pripravnik, da se malo praktično obrazuje, pa ti treba štela da mu nađeš posao.
Poslije ove štele, čovjeku treba štela da se osigura na poslu, treba mu štela da nađe tupavu ženu, treba mu neko ko će da ga preporuči nekoj ispravnoj djevojci, i da mu da informacije o istoj, treba štela da se oženi ili uda na način da ne bude nekih peripetija u porodicama, da se može normalno ići jedni drugim u posjete i tako. Treba ti štela da dobiješ neki kao povoljan kredit sa nekom kao povoljnom kamatnom stopom, treba ti štela da nađeš neki stan ili možda kuću ako si močniji, treba ti štela za majstore, da ti ne naprave cirkus u kući, i da te ne zapale sa računom na kraju, treba ti štela za kupovinu stvari za kuću, da ti neko da informaciju gdje ima šta povoljnije, i eventualno da ti da na rate. Treba ti štela za planiranje porodice, a sve te štele su već prije navedene. Treba ti štela da se pripremiš za penziju, treba ti štela da ti poštar na vrijeme javi kada je penzija, treba ti štela za nekog dobrog doktora da ti prati zdravlje da ne umreš u bolesti i patnji, i na kraju ti treba štela da kada umreš, da te ukopaju na nekom mjestu koje nije plaho daleko od puta na groblju i koje ljudi mogu zapamtiti da ti dođu učiniti dovu.
Za život i smrt ti treba štela na ovom ludom dunjaluku, u kojem su po svim ovim informacijama i činjenicama, velika većina iskorumpirani do srži, pa i mi sami također, kao sudionici svega ovoga. Više je i glupo zapitkivati se kako se došlo do ovoga, vremenom su se ljudi pokvarili, a kada se razboli jedan organ, onda cijeli organizam strada. Ranije sam pisao da je put rješenja da se svako sa sobom raskusura, koliko je postao loš, korumpiran, bezobrazan, gladan, licemjeran, pokvaren, sebičan, nemilosrdan, ali mislim da je to sada teško od ljudi tražiti, kada su već dobro zaglibili u sve ove loše karakteristike. To je kao kada čovjek upadne u živo blato, što se više vrti, to više propada, ali ako se na ispravan način krene izvlačiti, na način na koji su neki drugi to uspjeli, onda je veća šansa da vadiona uspije.
Meni se desilo da je jedna moja školska kolegica koja radi u banci, jednom prilikom kada sam ušao u tu banku, a u banci gužva do ulaznih vrata, prišla i sama me pitala šta mi treba, nakon što sam joj rekao, ona ode i završi mi sve, ja joj se zahvalim, i slijedeći put kada sam opet išao u banku, ponesem joj čokoladu, kao ono neki mali detalj zahvalnosti za uslugu. Kako da tretiramo ovaj slučaj, ona je svojom dobrom voljom to uradila, dok je sav onaj svijet čekao u redu, a ja sačekao pet minuta i otišao zadovoljan. Njoj pripada dobro djelo pomaganja, a meni pouka da je veoma bitno biti dobar kroz cijeli život, od srednje škole pa nadalje, kada je u pitanju ova prijateljica. Još kada bi svaki od onih ljudi u redu imao tako nekog, onda ne bi bilo redova, ili bi ljudi išli redovno u banku, a ne na zadnji dan prije praznika, što je bio slučaj tada. I ja sam istu tu napravio grešku, ali me kolegica spasila.
Da bi ispravili korumpiranu nakaradnost društva u kojem živimo, moramo napraviti sistem usluga tako pristupačan, i kvalitet usluga koje će svakome biti dovoljne i zadovoljavajuće. Imao sam priliku izvan BiH da vidim kako se to radi, ljudima je u fundamentalnim smjernicama posla koji rade, ucrtano da mušterija, gost, pacijent, student, bilo ko, mora biti saslušan, mora mu se dati vrijeme i pažnja, mora mu se dati sva potrebna usluga i informacije, jer u protivnom idu žalbe, a možda i tužbe na sudu, koji nije korumpiran. Znači policija, medicina, sudstvo, u normalnim državama u kojima je profesionalno obavezno da sve ovo gore navedeno moraju ispoštovati, jednostavno rade to kao svoj posao, bez obzira da li su oni neki šupci kao ljudi, oni moraju raditi svoj posao ispravno i najbolje, inače im je pa-pa s posla. Znači i ljudska priroda i karakter, i individualni faktor, sve je nebitno kada zakonski ljude prisilite da se fino ponašaju i rade posao za koji primaju fine plate. Time se daje prostor da se ljudi uslijed te pozitivne prisile, počnu mijenjati na bolje, jer nema fajde od vječnog otpora kuturi ponašanja.
Kako to kod nas uraditi, kada imamo situaciju da je zakon o zabrani pušenja izglasan i usvojen neke 1998 godine, i nikad se nije sproveo u praksu, a zakon o naplačivanju najlonskih kesa u radnjama (radi kao zaštite ekologije, i to nakon toliko godina zagađivanja) se donese ove godine, i odmah se stavlja u funkciju u radnjama, i naravno, kese se naplačuju. Kako sve ovo uraditi kada nam je država iskorumpirana, od vrha do mjesne zajednice, a o pojedincima da ne govorimo, kada smo i mi sami koji pišemo i čitamo, milom ili silom iskorumpirani. Sve ide po onoj „imal’ mene gdje tu?“.
Tijekom boravka u Americi, studirao se jedan semestar, i na kraju semestra nam podijeliše neke kartone, na kojima su pitanja, da ispunimo kružiće kod željenog odgovora. To bijaše anketa o našem zadovoljstvu sa profesorom svakog predmeta koji smo pohađali. Onako kako je Amerika nastudirana psihološki da vlada ogromnom populacijom, tako su i ova pitanja bila osmišljena, da na malo iskrena pitanja, pa na malo kao nejasna, pa onda kao navodeća pitanja, damo najrealnije odgovore i mišljenja o profesorima, a da ni samo nismo bili svjesni da su na pitanjima naveli da damo informacije kakve smo tačno mislili, isključivanjem mogučnosti da damo lažne odgovore, jer su neka pitanja automatski isključivala smisao prethodnog ili narednog, ako smo pravili cirkus ili lagali u odgovorima. Što ti je Amerika i CIA.
Fino popuniš, predaš, nema identifikacije, nema uvlačenja u pakaš, fino upakovano da ne možeš folirati, i onda ti kartončići se ubace u mašinu, koja prebroji ispunjene kružiće, i da konačni izvještaj na sva pitanja tog upitnika. U ovisnosti od izvještaja, profesor može biti nagrađen, podržan, opomenut, usmjeren, ili našpicen sa tog faxa, ako studenti nisu u svakom segmentu zadovoljni sa istim. Nema korupcije, samo dobar sistem ocijenjivanja od strane osoba koje su do tada bile ocijenjivane od profesora pod upitnikom. Ja imam san, da u ovoj zemlji na brdovitom balkanu, samo jednom uvedemo takav sistem ocjenjivanja svih nas, od političara, doktora, drotova, profesora, nastavnika, vaspitača, čistaća, sekretarica, službenika/ca, bilo koga ko radi neki posao i pruža usluge u istom, bio firma, državna institucija ili fizičko lice, pa da vidimo rezultate izvještaja na kraju, i da ih emitujemo na nekom nekorumpiranom javnom emiteru. Da vidimo ko smo i šta smo, u svijetu u kojem živimo, radimo, družimo se. Da vidimo koliko to štela možemo ukinuti, da nam makar malo bude lakše, da ne moramo za sve da se natežemo sa štelama.
Koliko sam se samo puta zapitao sa gorčinom i tugom u duši, u bolnici, ili negdje drugo, kada vidim ljude bez štele, čekaju sa brigom i nervozom u očima, kao na lutriji, sta će biti. Isto sam se tako osjećao i ja nekada kada nisam imao neku štelu, i nije lijepo, nije lako, i treba se „raštelovati“ ovo nakaradno korumpirano društvo, čim prije, dok nije prekasno.
(Autor teksta: E.H)