Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Neko drugi …

nisani tabhanska dzamijaUvijek je bilo bolje biti prvi, ili na tabeli, ili u redu, ili općenito, jer prvi je najbolji, najbrži, uglavnom bolje je biti na vrhu, nego na dnu. Naše društvo i naš mentalitet, idu ruku pod ruku, što bi trebalo da bude i logično, jer mentalitet je suština društva, a društvo je zajednica ljudi koji dijele manje više iste fundamentalne oblike ponašanja i razmišljanja. Mi smo nekako dokazana zemlja paradoksa i apsurda, pa tako u isto vrijeme volimo da smo prvi, ali da nam neko drugi to završi.

Ima jedna aktualna rečenica, koja se odnosi na ovu formulu „volio bih da sam prvi, ali da mi neko drugi to završi“, i ona se pojavila kod nas naravno, a to je da neko ode da nam nešto završi, i nakon određenog vremena nam pošalje poruku ili saopšti direktno u formi „završio sam ti ono – ne može“. Sebe opere za svoj trud, a drugom uvali jer taj neko to ne može. Ova kompleksna materija i pojava kod nas, da nam uvijek neko drugi nešto završava, ili mi nekom završavamo, i u svemu tome da smo mi uvijek dobri, a neko drugi loš. Kako ove dvije stvari povezati, to je svojstveno samo nama.

Sam sam sudionik ove formule postizanja cilja, i iskorištavanja iste u svoju korist. Nije problem priznati, jer je to naša svakodnevnica, a ispade da smo mi dobri ljudi jer kao pomažemo jedni drugima. To bi tako bilo samo ako bi se  mi takmičili u dobru, ali na žalost, kada pogledamo cijelu sliku, ili cijeli film, a ne samo detalj ili odlomak, vidjet ćemo da smo samo sebi napravili zaplet, bez rješenja za rasplet. Kako smo se doveli da činjenjem usluge ustvari dajemo jedni drugima ono što bismo sasvim normalno trebali imati, ili što bi trebalo da bude dostupno svima u mjeri koja je dostojna svakog čovjeka. Riječ koja to pojašnjava, po mom mišljenju, je sebičnost. U želji da imamo exkluzivitet u najmanjoj stvari, sebičnost je karika koja spaja te pohlepne osobine, i onda stupa na snagu ovaj momenat, a to je da mi ili neko drugi nama, čini uslugu završavajući nešto što je ili već naše, ili bismo to trebali imati bez problema uopšte.

U ovom našem tekućem slučaju, taj neko drugi k'o bi trebao da nam poboljša životne uslove, je Turska. Jaka kao beton, izgleda da je spremna da nešto pomogne, ali i kao svaki drugi pomagač, koji nije levat, tražiće nešto zauzvrat, a vidjet ćemo šta.  Zanemarimo za trenutak ovu Otomansku renesansu, jer ona će trajati onoliko dugo dok se jedni drugima ne zamjerimo oko nećega kao i obično, i vratimo se unazad nekoliko godina. Sjećamo se kako je taj neko drugi koji će nas spasiti, bio Semir Osmanagić.  On je bio i scenarista i režiser najvećeg projekta u Visokom u zadnjih nekoliko desetina godina, projekta piramida, tunela, i fascinantne nove historije ovih krajeva. Tada je u Visokom bilo više Turaka nego ikada, pa više nego i sada u ovoj renesansi, i još hiljade raznih nacija je posjetilo ovaj naš jadni gradić. Koliko smo bili u žiži pažnje, dovoljno govori ljubomora iz Sarajeva, koja je kiptala od muke, kao i obično, jer i tamo ima sitnodušnih elemenata ljudi. A interesantno je da sam barem ja, svakog koga sam doveo na piramide i ostalo, obavezno potom slao u Sarajevu, da vidi sve ljepote Sarajeva, bez ljubomore naravno.

U tom periodu, Semir je bio neko drugi ko će nas spasiti, ali kao i obično, onako brzo kako te zavole, tako brzo te i zaborave, i onda te još ismijavaju. Kad već svakodnevno foliramo i lažemo jedni druge bezveze, onda smo mogli te naše sposobnosti iskoristiti da barem ovaj projekat izguramo dokle možemo, jer na kraju ako ništa ne bi bilo od projekta piramida, imali bi bar cijeli stari grad otkopan, i to je jedan projekat koji bi se morao restaurirati, jer je to nepobitno fizičko svjedočanstvo bosanske historije i državnosti. U svemu treba gledati dobro, a kod nas suprotno, u svemu se traži dlaka u jajetu nećeg lošeg, ta epidemija zavisti, sebičnosti i nesposobnosti se opasno manifestuje kod svih nas u ovom nakaradnom društvu.

Prije Semira, ko i šta je bilo to nešto ili neko drugo ili drugi, ko nas je trebao zagotiviti? U bližoj prošlosti smo čekali da nam neko iz Europe nešto završi, u folu kao poguraće nas da se kao popravimo, pa će nas primiti popravljene, i ništa ne bi od toga. Prije toga smo se kao nadali da će ili neki arapi ili Malezijci ili neki lovatori iz kao muslimanskih zemalja, pokupovati naše firme, zemlju, šume, livade, pa praviti prave firme, hotele, golf terene, uglavnom napraviće nešto što i mi sami možemo, ali još uvijek mi nije jasno što to ne radimo. Ne mogu da vjerujem da mi nemamo pametnih i sposobnih ljudi, i radnih ljudi, koji bi mogli pokrenuti nešto pametno za sve nas, da se projekti ostvare na pravi način, i da to bude nešto za naredne generacije kao uzor, primjer, i amanet da se nastavi. Imamo, ali neće ni oni, niko nije blesav da se manta sa birokratijom, i aktualnom situacijom sa kadrovima na raznim i ključnim mjestima.

Semir je na neku svoju kreativno misteriju i zanos, napravio više za afirmaciju grada nego iko prije i poslije njega, i kada smo mi vidjeli koliko drugi pljuju i omalovažavaju sve to, mi se naravno kao miševi pridružimo većini, a i danas nam drago nam kada dođu neki turisti u naš smiješni gradić, u kojem ništa specijalno osim kafe, pite, pice i ćevapa nemamo ponuditi. Priča o Milama, Starom Gradu, kožarstvu, je nedovoljno afirmisana, i na tome se još mora kvalitetnije raditi da bi se ljudi zainteresirali i došli maksuz da to vide, i eventualno malo uživaju i potroše halal novca u našem gradu. Možda dođe neko drugi pa nam ukaže i napravi kulturno-historijsko obrazovnu i turističku atrakciju od ovog što imamo, a ne iskorištavamo uopšte.

Šta je sada optimizam, šta pesimizam, šta pozitivna ili negativna kritika, progresivna kritika, kreativna kritika, šta je ovo na sceni danas, to je odlična tematika za sociologe, ali i njih niko neće da sluša, jer izgledaju kao političari iz 70ih, i pričaju nekim čudnim našim jezikom, koji slabo ko razumije. Razloge što oduvijek tražimo ili čekamo na nekog drugog da nam popravi stanje, možda djelomično leži u činjenici da smo kroz cijelu historiju uvijek bili okupirani, uvijek je neko bio iznad nas ko je imao neku vrhovnu odlučujuću vlast, i to se nekako čovjeku usadi u psihu, a narodu u mentalitet. Ko god poznaje našu bogatu historiju, uvidjet će da smo više nego manje uvijek bili pod nekom čizmom. Međutim, jedan period, jedan aspekt našeg društva mi je posebno interesantan, a to je doba Jugoslavije, neću reći komunizma, jer po mom mišljenju, to nije bio klasični komunizam kakav je zamišljen od Rusa. Iako je imao elemente pomenutog, bili smo manji od Rusije, a bliži Europi, pa se ta žestina nekako ublažila adekvatno.

Bosna i Hercegovina, je sistemski u Jugoslaviji kao i sve druge republike, dobro izanalizirana u svim domenima kvaliteta i na tim kvalitetima se sistemski radilo, da se iz njih izvuče maksimalni kapacitet i korist. Neko drugi je razmišljao za naše i njihovo dobro, i to razmišljanje je dalo odličan efekat i rezultat. Ovdje se vračam na onu gore konstataciju, da mi sigurno imamo ljude koji bi isto tako mogli studiozno i efektivno definirati sve naše potencijale, i tako unaprijediti iskorištenje naših prirodnih ali i ljudskih resura, za boljitak svih nas. Koliko je taj sistem, u kojem je neko razmišljao i odlučivao za nas, bilo kao okupator, ili kao komunistička partija, ili neko savezno izvršno vijeće, bio za nas dobar u nekom smislu, toliko je bio loš jer se nikada nismo uspjeli samostalno afirmisati interno i externo. Na žalost, sada evo čekamo da ili visoki predstavnik, ili neki bezveznjaci iz EU komisija, dođu i riješe naše probleme, kojih ima i previše, jer ako je sada nama mrsko da ih riješimo nagomilane ovolike, onda nema te plate za koju bi neko sa strane došao da ih riješi, a ne postoji način osim radikalan da se riješe. Možda ste primjetili da sam spomenuo platu, pare, za koje bi neko došao da nam riješi probleme, ali kako vidimo, več godinama primaju velike plate, i u interesu im je da ostane ovako, da i dalje pod krinkom pomoći nama u prevazilaženju kriza, zarađuju ogromne količine finansijskih sredstava.

Mi smo manje više svi svjesni ovih činjenica, ali se nekako zabavimo oko sebe, da nemamo kada razmišljati o njima, a tu leži ključ problema. Neko drugi je to bio, pa otišao i ostavio nas sa našim problemima, i tako je i dan danas. I mi svaki put to prihvatimo, ali ne uradimo ništa posebno da se konkretno ujedinimo u namjerama da se osamostalimo napokon, već životarimo očekujući opet nekog drugog da nam sjedne na glavu, stavi čizmu na vrat, i vlada nama suvereno demokratski. Gdje je ta volja naroda, kada treba da se zemlja sagradi od svojih ruku, gdje je ta politika koja će zagovarati i organizirati da se država izgradi od njenih građana, ali i za to je sada kasno, jer se toliko nepravde nanijelo, da ljudi više nemaju snage i motiva da se pored svog ovog lopovluka late lopate, krampe, i da zasuču rukave u izgradnji zemlje.

Evo demokratija hara našim područjima već 20 godina, to uređenje društva koje iziskuje da su građani na visokom moralnom i dovoljno samostalnom intelektualnom nivou, da bi sama po sebi funkcionirala, jer narod koji mijenja fundamentalne osobine koje ga čine svjesnim, moralnim i sposobnim da se brine i odlučuje o sebi, taj narod nije spreman da prihvati demokratiju, jer je demokratija zamka za „nesposobne“ narode. Po svim pokazateljima, mi smo jedan od nesposobnih naroda da o sebi brine i odlučuje, jer već 20 godina biramo vladare koji su bezobrazno licemjerni i pohlepni, a i to je poražavajuće dodatno, jer su oni dio našeg narodnog tijela, od nas su. Da li je možda problem kompleksniji, jer kako vidimo, bivši neuspješni političari su izuzetno sposobni biznismeni, tako da ovo daje još jednu ozbilljno zabrinjavajuću dimenziju našem lošem stanju u zemlji.

Nezaposlenost 50%, u nekom grubom procentu, nemamo mi nikakvog plana kako sami sebi da pomognemo, sada, kada nam se nudi šansa da tu lažnu demokratiju iskoristimo da se udružimo za bolje sutra. Upravo čitam vijest da je američki ambasador u BIH, Patrick Moon, izjavio da su građani bolji od političara koji ih predstavljaju, ili koje su isti ti građani izabrali. Ko je tu ovca, ko tu bleji godinama, i koliko dugo će još biti vune dok ovce bleje ovako u nadi da će ih neko bolji šišati u budućnosti.

Vadione više nemamo, vadili smo se da su vladali nama ranije i nismo imali šanse da sami sebe vodimo, pa smo se vadili na strance koji nam kao ne pomažu, jedni nam odmažu a drugi pomažu, a mi ne znamo barem iskoristiti ni ovo što nam pomažu, iz nekih naših čudnih mentalitetskih problema. Sada kada napokon možemo demokratski slobodno razmišljati svojom glavom, i slobodno dati svoj glas nakon što smo razmislili glavom, a ne stomakom ili guzicom, i evo več 20 godina biramo ljude koji se ispostave pogrešni, ali dobri u svoju korist, a loši na nas i našu budućnost. Nema pametnog bunta, nema bojkota nakarande politike, nema ništa što bi ukazivalo da nam je dosta što nam neko drugi uvijek radi o glavi, a mi još uvijek sebe lažemo da će neko drugi da nam valja, jer smo mi kao merhametli narod.

U ratu sam čuo nastavak one čuvene Krležine izjave: „Sačuvaj me Bože, Hrvatske kulture i Srpskog junaštva“, u koju je ubačen dodatak o lažnoj kvaliteti Bošnjaka, pa ona od tada glasi ovako: „Sačuvaj me Bože, Hrvatske kulture, Srpskog junaštva i Bošnjačkog merhametluka“. Tužno je to da ono sa čim se narodi i njihovi pripadnici hvale, na kraju ispadne da je največa ubleha i laž o njima samima. Dobivali smo novac iz svih krajeva svijeta, za odbranu zemlje, za oporavak poslije rata, novac se davao određenim ljudima bez adekvatne dokumentacije na osnovu koje bi se mogli pozvati na odgovornost za prisvajanje iste, ogromne količine novca su se preuzimale preko običnih papirića, ogromne količine novca koje su mogle u pravim rukama odbraniti zemlju i izgraditi je sa pravim rukama.

Ruke koje su nosile puške na početku i tijekom rata, odnosno odbrane naše zemlje od agresije, su ruke koje su bile vođene hrabrim srcima i razboritim umovima, te ruke i ruke koje su radne od naših dobrih ljudi koji su izgradili i onu Jugoslaviju, te su ruke trebale biti pomognute poštenim ljudima sa rukama koje bi donijele novac u prave ruke, i imali bismo nešto što ćemo sada teško uopšte imati u budučnosti. Puno ruku je u tuđim džepovima, puno ruku je uprljano krvlju i krađom, puno više ruku je pruženo da im se udijeli milostinja od plate i penzije.

Jednom prilikom je rahmetli Alija Izetbegović poručio da treba u miru glasati za one koji su bili hrabri, pošteni u ratu, koji su se hrabrošću i poštenjem pokazali u ratu, u borbi za svoju domovinu. Gdje ti dobri ljudi nestadoše poslije rata, ne znam, nisu na mezarjima, među živim su, ali su se sakrili od svega ovoga, iz očiglednih razloga.

Iznos dječijeg doplatka na mjesečnom nivou u ZDK je cijelih 9.5 KM, sačuvaj me Bože Bošnjačkog merhametluka. Nismo mi merhametli narod, mi smo rahmetli narod ba.

(Autor teksta: E.H/Foto: Mensud Bečar)

Proudly powered by WordPress