Kako početi tekst a da početak ne bude otrcan, već viđen i bajat? Kako početi priču o svježini kada početak nije svjež? I otkuda uopšte potreba za novim, tek rođenim, svježim stvarima? Možda je to razlog zašto imamo toliko otpada, smeća i zašto je planeta na rubu propasti? Da li nas je neutaživa glad za svježinom natjerala u propast i trulež naših vlastitih otpadaka koji su nekada bili svježi?
Možda da se okrenem u drugom smjeru i umjesto što postavljam glupa kvazi- filozofska pitanja, pokušam otkriti odakle meni fascinacija svježinom, odnosno, koji je razlog da počnem osvješteno razmišljati o svježini kao jako bitnoj i čak esencijalnoj stvari u ljudskom postojanju.
Jednom prilikom sjedeći sa svojim prijateljem u kantini RTV doma na Alipašinom Polju i pretresajući sve iole zanimljive likove u visočkoj čaršiji (prihvatit ću i termn «mahalanje» ako neko više voli), za sto nam sjeda zajednički poznanik. U ruci mu je tacna iz kantine i na njoj dva tanjira. U jednom se nalazi par bataka i riža a u drugom zelena salata. Dok moj prijatelj jede svoj hamburger i pazi da se ne ukapa ajvarom koji curi iz istog, ja posmatram našeg poznanika kako nemilice soli sadržaj oba tanjira, bez da je prije toga testira slanost svog objeda. Ta količina soli nije mogla biti zdrava. I tako je on jedući batake počeo priču o poslu, životu i došao je i on, kao i mi prije njega, do priče o karakterističnim, čudnim i nadasve filmičnim (rekao bih felinijevskim) likovima iz visočke čaršije. I dok je pričao o jednom od njih, koji mu je ujedno i šef, on je spomenuo jedan detalj koji će zauvijek promijeniti naše živote. Pričajući o službenom putu i putovanjima, došao je do dijela u kojem on i njegove kolege prelaze granicu u službenom autu koje vozi njihov gazda. S obzirom da je putovanje bilo dugo, pred granicom su već bili pomalo umorni. Da bi izbjegli dolazak na slovensku granicu u takvom stanju, i dali priliku slovenskom cariniku za bespotrebno maltretiranje, gazda skreće na posljednju benzinsku pumpu prije granice i zaustavlja vozilo uz riječi: «Idemo u wc. Tuširanje, presvlačenje i ako neko nije obrijan neka se obrije. Šta oni moraju znati da mi vozimo cijelu noć. Neka misle da smo spavali u Zagrebu. Hoću svježa lica.:» Kraj citata. Kraj priče o gazdi i našem poznaniku. To nam je ispričao preko bataka i riže uz pokoji zalogaj sezonske salate. Dobro posoljene. Mi smo se tome smijali, bilo nam je simpatično. Uklapalo se u našu priču koju smo imali prije njega i onda smo odjednom ponovili nekoliko puta tu želju njegovog gazde. «HOĆU SVJEŽA LICA». Ta rečenica je počela odzvanjati. Nedugo nakon toga sam napustio društvo jer sam imao neki sastanak u istoj zgradi. Dok sam išao prema dogovorenoj kancelariji u glavi mi je odzvanjala ta rečenica. Iskoristio sam je i svježeg lica ušao na sastanak. Nakon sastanka sam opet neprestano ponavljao «HOĆU SVJEŽA LICA», kao neku mantru. Uklapala se u svaku situaciju. Šta god da radimo i gdje god da idemo, potrebna su nam svježa lica. Da li je potrebno spominjati da su prešli Slovensku granicu bez problema iz uz minimalno zadržavanje. Zašto? Jer su im lica bila svježa. Niko ne želi umorna, otegnuta, bajata lica. Ako govorimo bukvalno o licima kao koži koja nam prekriva prednji dio lubanje. Ako govorimo o licima kao sinonimu za osobu, situacija je opet ista. Opet nam trebaju svježa lica. U onoj Jugoslaviji bio je jedan tip koji je bio na čelu te zemlje i na tom mjestu je bio 40 godina. Kako je to uspio? Tako što mu je lice uvijek bilo svježe. Koliko god je njegov lik bio otrcan i sveprisutan (od školskog razreda do ulaza u rudarsko okno), bio je probavljiv u tolikoj mjeri samo zato što je imao svježe lice. Uvjek svježe obrijan, sređen i niko nikada nije primjetio da ga boli noga, da je mahmuran, da ga more nacionalna previranja u zemlji, da ga žena zajebaje. Ne, ništa se nije vidjelo jer je imao sveže lice. Ponovio sam ovo dosta puta u nekoliko rečenica samo zato da vam pokušam prenijeti moje iskustvo koje je nastupilo nakon bezazlenog razgovora u kantini RTV doma. Prosvjetljenje. Tako banalna stvar a pokreće cijeli svijet.
I tu se onda postavlja pitanje da li je svježe i osvježeno isto? Da li je? Da li se neka lica mogu osvježiti ili su trajno obajatila i zastarila? Da li je lakše dovesti svježe lice ili ono staro osvježiti? Bravar je bio star, ali se osvježavao i na kraju se desilo to što se desilo. Došao je trenutak u kojem se više nije moglo osvježavati, a pod tim ne mislim na maj 1980. Mislim na 1974 i promjenu ustava. Tu je već lice davalo znake zamora lice je davalo znakove intolerancije na dnevne i noćne kreme. Postoje neke indicije da je bravar greškom pomiješao noćnu i dnevnu pa da je navečer bio svjež jer je uzimao dnevnu a po danu bio opušten i pospan jer je uzimao noćnu ali to su sve samo priče. Kao i to da mu je kreme zamijenila sama Jovanka zbog čega je kasnije i završila u kućnom pritvoru. Mada, sada to više nije ni bitno. Ako to više nije polazilo njemu za rukom (licem), ovim našim licima koja gledamo već skoro dvadeset godina, ne može pomoći ni kompletan L'oreal i Vichy zajedno. Trebaju nam svježa lica i oni koji to mogu uraditi, oni će opstati. Oni koji se više ne mogu osvježiti, oni su osuđeni na propast.
Nije ovdje riječ o politici nego o međuljudskim odnosima i ljudskoj psihi. Mi konstantno želimo da nam je sve svježe, taze i, čim nije, odmah počinjemo da sumnjamo u kvalitet istog. Paprike filovane možemo podgrijati, hljeb od jučer staviti u tost, grah je čak i bolji kad odstoji, ali lice mora biti svježe.
Zbog toga u autu pored obavezne opreme nosim i svadbeno odijelo (nemam drugog), cipele i mali neseser, jer nikada ne znaš gdje će zatrebati SVJEŽE LICE.