Jedno od najboljih i najpoželjnijih zanimanja poslije rata kako u našoj maloj kasabi, tako u i cijeloj državi je zanimanje političar. Za obavljanje ovog zanimanja nisu Vam potrebna nikakva znanja, niti stručne kvalifikacije, potrebno je samo da Vas neko malo pogura i da ste odani svom stranačkom šefu. Čak šta više, poželjno je da ste što veći duduk i da dobro klimate glavom na sve što dolazi od stranačkog lidera. Ove osobine su Vam naročito poželjne kod vladajućih partija i njihovih šefova, u suprotnom će te vrlo brzo završiti političku karijeru.
Posebno je dobro biti političar ako se uspije doći do nekog mandata u Kantonalnoj, Federalnoj ili Državnoj skupštini, mada nije loše biti ni lokalni političar sa mandatom u općinskom vijeću, posebno ako je vaša rukica vaga prilikom donošenja nekih krucijalnih odluka, pa to lagano dizanje rukice omogućava zadovoljavanje i ličnih apetita. Kada govorim o krucijalnim odlukama onda mislim na one odluke koje se donose pod plaštom općeg interesa, a u suštini njihova realizacija podrazumijeva zadovoljavanje ličnih interesa, interesa političkih partija i njihovih šefova. Da je kojim slučajem praksa drugačija od navedene i naše stanje bi bilo bolje.
Potvrdu ove konstatacije nalazimo i u našem Općinskom vijeću Visoko, ako se ono može uopće tako nazvati, jer nema osnovnih elemenata koji karakterišu parlamentarnu demokratiju. Naime, o odlukama se samo formalno raspravlja, i iste su usvojene još davno prije sjednice na minderima, a vijeće služi samo za verifikaciju tih odluka, te otvoreni napad protiv neistomišljenika. Svaki drugačiji stav od oficijelnog stava većine u Općinskom vijeću Visoko izložen je šikaniranju i omalovažavanju, a vijećnicima koji iznose suprotne stavove i razmišljanja se u komunističkom stilu spočitava da mrze Visoko i aktualnu vlast, što je nedopustivo i suprotno svim „demokratskim principima“ za koje se vlast zalaže.
Postavlja se pitanje ko to ima pravo da javno određuje ko i koliko voli Visoko i BiH, još ako se tome doda da smo svi mi za ovo Visoko i BiH i ovu slobodu žrtvovali svoje živote i imovinu, onda je svakom normalnom insanu jasno da su to bez predmetne rasprave, a svaka takva rasprava je glupa rasprava, pa je stoga, svima koji započinju takve ili slične rasprave pametnije da se bave svrsishodnijim i korisnijim raspravama.
Zbog navedenog se samo po sebi nameće još nekoliko pitanja: da li se uopće može voljeti vlast ako je neko već 15 godina i više na Birou za zapošljavanje, ako građani nemaju uslova da školuju djecu, ako nemaju vode, rasvjete, puta, ako moraju biti članovi partije kako bi volontirali, obavili pripravnički staž, zaposlili se itd., da ne nabrajam dalje počet ću mrziti i našu jedinu BiH.
Zašto je političar jedno od najboljih zanimanja u BiH?
Odgovor je jednostavan. To je zanimanje ili posao koji je dobro plaćen, koji nosi sa sobom određene privilegije koje se nikada ne smanjuju, naprotiv iste se samo povećavaju i što je najbitnije nema stresa i sekiracije za tako dobro plaćen posao, a još usto nema nikakve odgovornosti.
Još niko od političara nije dao ostavku zbog katastrofalnog stanja u državi u svim segmentima života, još niko od političkih lidera nije preuzeo odgovornost za obećano, a ne urađeno, niti je iko od političara odgovarao za neispunjena obećanja data tokom raznih kampanja, putem kojih se narodu baca prašina u oči, s ciljem osvajanja još kojeg mandata.
Ne trebamo ići daleko pogledajte naše vlasti u Visokom. Što su mogla usta obećati i izgovoriti da se dobije glas i vlast, obećala su. Danas u Visokom nema MZ-e kojoj nisu obećani infrastrukturni projekti, nema mladog aktiviste „reformista“ kojem na uho nije obećan posao ili stipendija. Međutim, od svega toga nema ništa, to je već sad evidento. Sve je ostalo na onoj narodnoj „obećanje ludom radovanje“
Okrenite se oko sebe gdje god se okrenete vidite tugu, jad, bijedu i beznađe. Što je još gore ubjeđuju nas da je dobro i da napredujemo. Taj napredak bošnjački član Predsjedništva, izuzimajući Željka Komšića, u jednoj tv emisiji objašnjava na način da pogledamo u kakvom smo stanju bili 1996-te, a u kakvom smo sad, kaže Predsjednik sad imamo zajedničku Graničnu službu, Oružane snage, OSU i SIP-u itd.
Zaboravlja Predsjednik da je 96-ta davno prošla, tako da danas Predsjedniče imamo gladne i žedne, imamo preko pola miliona ne zaposlenih, imamo djecu koja se rađaju bez mogućnosti da ostvare bilo kakva prava za koja se svi Vi vladajući političari zalažete, imamo ljude koji završavaju fakultete a ne znaju ni koje su zvanje stekli, imamo jednoumlje gore nego u komunizmu, imamo pad nataliteta i porast mortaliteta, imamo sve više droge, kriminala, korupcije i sl. Za sve nabrojano odgovorni su oni kojima smo mi dali povjerenje bez obzira o kojem se nivou vlasti radi.
Međutim, nisu krivi političari krivi smo mi koji uredno gotovo punih 18 godina iza rata dajemo našim političarima te dobro plaćene poslove, a od njih zauzvrat ne tražimo nikakav rezultat, odgovornost, niti ih kažnjavamo za neurađeno.
Na dunjaluku nema boljeg poslodavca od ovog bosanskog naroda kojeg sve što više gaziš on sve bolji i odani.
(Autor teksta: G.L)