Ovaj tekst je kompilacija par istorijskih činjenica i jedne medicinske definicije a isprovociran čestim socijološkim čudom i atakom na inteligenciju. Posljednja kap koja je prelila čašu su vatreni navijači bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije koji pored zastave sa ljiljanima imaju zastavu Turske. Spoj te dvije zastave su ili velika doza tolerancije i širina duha, u što sumnjam ili jednostavno greška u prenosu informacija koje su išle s koljena na koljeno, odnosno preko koljena. Svaki daljnji upliv i intervencija su zamka za autora teksta. Upadanjem u tu zamku on bi ušao u polemiku oko tursko-bosanskih odnosa na nivou Visokog a to zaista ne želi. Slučaj sa zastavama je moguće vidjeti u Visokom, Mostaru, Gornjem Vakufu odnsono gdje god se nalaze Bošnjaci koji hoće da pokažu svoj ponos i prkos. Taj paradoks je bio neodoljiv.
Ovim tekstom sam dao prostor čitaocima da me tretiraju kao nekoga ko nije znao šta da napiše pa je sa interneta besramno skinuo ove tekstove. U tom slučaju ću ispasti lijeni netalentovani mediokritet koji želi privuči malo pažnje na sebe. Ostavljam i tu opciju otvorenom. Ali na žalost ne mogu uticati na tačnost i vjerodostojnost ovih tekstova koji se nalaze u nastavku jer njih nisam izmislio a i da sam htio ne bih znao. Zaboravimo autorska naglabanja i prepustimo se činjenicama.
Stjepan Tomašević Kotromanić je posljednji kralj srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva nakon čije vladavine je Bosna izgubila samostalnost, a loza Kotromanića se ugasila. Stjepan Tomašević Kotromanić je sin bosanskog kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače. Stjepan Tomaš zatim ženi kćer hercega Stjepana Kosače, Katarinu.
Katarina Kosača ovim brakom postaje bosanska kraljica i maćeha Stjepana Tomaševića, koji 1. aprila 1459. godine ženi Jelenu Branković, dvanaestogodišnju kćerkom srpskog despota Lazara i bizantijske princeze Jelene koja je nakon muževe smrti ostala de facto vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan Tomašević dobio pravo na srpsku despotovinu. Pregovore vode majka Marina i kralj Stjepan Tomaš. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila, Tomašević odmah po dolasku na vlast šalje poslanicu papi, u kojoj predviđa tursku najezdu velikih razmjera i moli ga za pomoć. Kako Osmanlije sve jače nadiru, Tomašević se pismeno obraća evropskim vladarima moleći da mu pomognu u odbrani Bosne. Podrške pape Pia II se ogledala u pošiljci krune, kojom ga papin izaslanik okrunjuje za bosanskog kralja, u Jajcu novembra 1461. godine. Kralj Stjepan Tomašević priznaje prevlast ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina, nadajući se obećanoj pomoći.
Stjepan Tomašević od 3. juna 1462. godine otkazuje plaćanje danka sultanu, a početkom 1463. godine se obraća Mlecima, upozoravajući ih da Osmanlije namjeravaju tog ljeta zauzeti cijelu Bosnu te da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji. Velika osmanlijska vojska pod vodstvom Mehmeda II okupila se u proljeće 1463. u Adrianopolu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Kralj Stjepan Tomašević bježi iz utvrđenog kraljevskoga grada Bobovca, koji je 20. maja 1463. godine, bez otpora predao zapovjednik Radak. Stjepan se najprije sklanja u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na Sani gdje se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštediti život i pustiti da slobodno ide gdje god želi ukoliko preda grad. Stjepan se nakon pregovora predao, pa je odveden sultanu Mehmedu II u Jajce. Tamo potpisuje naredbu svim zapovjednicima da se Turcima predaju bosanski gradovi. Sultan proglašava Mehmet-pašinu zakletvu nevažećom.
U taboru pred Jajcem, 5. juna 1463. godine, Sultan je dao pogubiti bosanskog kralja, njegovog strica Radivoja i brojnu bosansku vlastelu.
Smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna zauvijek gubi samostalnost i postaje turski Bosanski sandžak. Tomaševićeva šesnaestogodišnja udovica je umrla oko 1498. godine. Njegova maćeha, kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, uspjela je preko Kupresa i Dubrovnika pobjeći u Rim, gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se još može vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu. Dvoje njene djece, Šimun Kotromanić, poslije smrti Stjepana Tomaševića nasljednik bosanske krune, i Katarina Kotromanić, su zarobljeni i odvedeni u Istanbul. Tako se ugasila loza Kotromanića.
Husein-kapetan Gradaščević (1802. – 17. august, 1834), general koji se je borio za bosansku autonomiju u Osmanskom carstvu. Također je poznat kao “Zmaj od Bosne”. Gradaščević je rođen u Gradačcu 1802. godine i odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnim krajevima carstva.
Prekretnica za Gradaščevića je nastupila završetkom Rusko-Turskog rata i potpisivanjem Mirovnog ugovora u Jedrenama 14. septembra 1829 godine. Prema odredbama traktata Osmanlijsko carstvo je moralo dati autonomiju Srbiji. Činom koji je uvrijedio Bošnjake i izazvao brojne proteste jer je Srbiji uz autonomiju dato i šest oblasti (bosanskih: nahija) koji su tradicionalno pripadali Bosni. Usljed ove konfiskacije historijski bosanskih područja se rodio pokret za autonomiju.
1831. godine Gradaščević je izabran za vođu pokreta za Bosansku autonomiju. Brzo je otjerao vezira i ostale protiv-autonomijske osobe, te tako postaje de facto vladar Bosanskog pašaluka. 18. jula iste godine Gradaščević savladava vojsku pod zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja na Kosovu. Odlučuje da ne nastavi pohod i vraća se u Bosnu gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12. septembra. Međutim, 1832. godine pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci.
Iako bošnjački ustanak ne bi bio ugašen za još 18 godina, Gradaščević je morao bježati u Habsburšku monarhiju 31. maja. Odatle je on pregovarao sa sultanom da se vrati u carstvo, koji njegovu želju ne odobrava u potpunosti. Seli u Beograd i onda u Istanbul, gdje je umro od kolere 17. augusta, 1834 godine. Legenda u svoja doba, Gradaščević je danas bošnjački narodni junak i jedan od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine.
Stokholmski sindrom se često pogrešno naziva helsinški sindromom, usljed zamjene dvije prijestonice.
To je psihološko stanje pri kojem se talac emocionalno veže za svog otmičara. Ovaj odnos nerijetko se pretvori u ljubavnu romansu.
Ovakva situacija pravi pravu zbrku u glavi talaca, pa i samih otmičara. Faktori koji utiču na ovakav razvoj situacije su, između ostalih, i vremenski period koji talac i otmičar provedu zajedno, kao i veličina prostorije u kojoj se nalaze (što više vremena provedu zajedno i što je prostorija manja, veća je vjerovatnoća pojavljivanja stokholmskog sindroma). Takođe, ovu pojavu pospješuju i sličnosti između otmičara i taoca (npr. slične karaketrne osobine, ista politička ubjeđenja itd.), ali i tjelesna privlačnost.
Ovaj termin prvi je upotrebio kriminolog i psihijatar Nils Bejerot poslje neuspjele pljačke banke i otmice na Normalmstorgu u Stokholmu, od 23. do 28. avgusta 1973. Taoci su se emocionalno vezali za otmičare, pa su posle opravdavali njihove postupke čak i nakon svog oslobođenja. Kasnije, tokom sudskog procesa, taoci su nerado govorili o otmici.