Baš neki dan ja idem i kažem sebi, nekad je kažu bilo more ovdje gdje je naše Visoko, kojeg nigdje ljepšeg nema. Nema mora odavno, a i Visokog je sve manje. A grad čine ljudi, zaključak izvesti samostalno.
Kako se postaje stranac u svome gradu. Ako se čovjek promijeni u odnosu na grad, ili ako se grad promijeni u odnosu na pojedinca. U malim gradovima se promjene primjete drastično, nebitno da li one došle preko noći, ili tijekom dugih godina, to je nešto kao ćelavost kod muškaraca, svaki dan primjetiš kako ti skalp kopni, ili odjednom skontaš kako si oćelavio. Zaključak je bitan, proces je tu nepovratan. Ako se čovjek mijenja na bolje, a grad degradira, čovjek mora ili napustiti to mjesto u potrazi za adekvatnijim, ili se grad treba promijeniti, ali to nije moguće, jer grad čine ljudi, a ljude kod nas ni rat nije mogao promijeniti, na bolje, mogao je i definitivno uspio na gore. Ako se grad mijenja na bolje, onda čovjek mora pratiti ritam grada, i sa njim se poboljšavati, jer nije dobro ići dole kada svi idu gore, ostaneš sam kao govno.
Ovo je kombinacija izraza „ako i onda“, jer takva je situacija došla, da ako nešto se mijenja, onda od toga ovisi kako ćemo dalje se postavljati u životu prema tome. Ako se grad mijenja i onda odjednom čovjek sebe ne vidi tu, jer ne poznaje 90% ljudi oko sebe na ulici, onda tu nema povratka, to je to, postaješ stroga manjina, i kao svaka druga manjina, ako nisi dobro i homogeno organiziran sa ostalim manjinskim pripadnicima, postaješ lokalni stranac u svome mjestu življenja. Ako se brzo promijeni, onda čovjek mora brzo i reagirati, jer je to pravilo fizike, ako te opali brzo, brzo ćeš i pasti, a sa brzinom dolazi i jačina udarca, i što brže eskiviraš promjene koje ti ne pašu, veća je mogućnost da bolje i brže prevaziđeš promjene. Stranac možeš biti i ako se ne možeš prilagoditi promjenama ni u kom smislu, sve ti strano kako god okreneš.
Kako to obično biva, kada vrijeme prolazi u dramatičnim promjenama, koje nose radikalne promjene u društvu, onaj ko gaji tradicionalne vrijednosti svog rođenog mjesta, ostane zatečen, i izbačen iz tih tokova i promjena. Baš neki dan ja idem čaršijom i kažem, sebi naravno, kako se sve poklopilo prebrzo, ali nakon dužeg perioda pogrešnih dešavanja, što je čudno, kako se to ranije nije moglo primjetiti pa reagirati. Odgovor je jednostavan, čovjek se tješi da će biti bolje, i pušta da ono što mu ne godi prolazi i postaje još gore. Utjeha je mač sa dvije oštrice, nekad čovjeku sačuva snagu, a nekad mu je istiha crpi iz drugog plana, i kad na kraju čovjek skonta, to je već kasno, jer je ispao budala.
Grad prestane da živi kada ljudi u njemu prestanu da budu živi, budu sretni, zadovoljni, osjećajni, merhametli ali oprave, a ne ovo kao kod nas, kada svako zna gdje mu je mjesto i tu je najbolji, kada se uvažavaju ljudi između sebe, jer nisu slučajno svi tu posijani na tom parčetu zemlje. Nije asfalt grad, nije guvno selo, ima tu puno više na svim stranama, i kada se to izgubi, i kada se stopi u jednu nakaradnu smjesu negativnosti i nepodnošenja, licemjerstva i podmetanja nogu i zabadanja noževa, tada više nema grada, ni sela, ni ljudi. Kada građani budu dizali nos i ne gledali oko sebe kakvo je stvarno stanje, tada će grad pasti nisko, a kada seljani budu dolazili u grad da postanu prvi u gradu, tada će selo biti zadnja rupa na svirali.
Ubrzo će, a već su neki, iz grada ići na fina imanja na selu, a sa sela dolaziti, neki su već došli u grad po svaku cijenu. Ta migracija nije loša, ali samo ako ljudi uvažavaju principe ponašanja novog prebivališta. Ne treba bihuzuriti ni grad ni selo, svakom treba dati njegovo pravo.
Rodio sam se u Visokom, baš u Visokom, u porodilištu u Domu zdravlja, ako neko od novih generacija slučajno čita, da zna da je nekada u Visokom bilo porodilište, a i da bi sada moglo biti jer ima sve odlične preduvjete za to, ali neko ili neki nemaju interesa. Sve sam škole prošao u Visokom, od ulične kao dijete i dalje kako sam odrastao, preko osnovne, donja škola, srednje, sve sam to prošao kao Visočanin, ili kao Viš'čan, kako to zvući u izgovoru Viš'čana. Sve sam prošao, ali nikad nisam postao onaj pravi Viš'čan, jer me nije odgojio kolektivni pokret, već sam se uvijek tražio u alternativnim idejama. Ali nukleus nekog zanimljivog i nadasve specifičnog Visokog je ostao u meni da titra.
Jedan dedo mi je bio poznati berber, i to meštar Šefko, na Kraljevcu ispod Čička, nadaleko poznati navijač Bilih, Hajduka iz Splita, pravi čaršijaš, a drugi je bio rođeni Stočanin, pa Mostarac, pa Visočanin, instruktor vožnje, vozač i automehaničar, strastveni navijač Rođenih, Veleža iz Mostara, Kemo sa Hadžijine, nikad nije silio da se kopira u Visočana, i zato ga je raja cijenila i voljela. Otac mi je bio majstor, kreativni zanatlija, nešto poput Mike Oldfielda u muzici (za one koji ne znaju, Mike svira preko 70 instrumenata, i to pravo dobro, i tako snima albume, odsvira sve pomalo, uz pratnju svog ansambla), i moj otac je znao dosta zanata, sve ih je radio pošteno i odgovorno, i ne znam da mi se iko ikad požalio na starog, a to sam vidio i na njegovoj dženazi, bilo je njegove raje, bilo je moje raje, djece od njegovih jarana, i bilo je roditelja i moje i njegove raje.
Napisao sam ovo o mojim muškim članovima porodice, jer mislim da nosim više njihovih gena u sebi, što mi je izuzetno drago. Od svakog sam ponešto naslijedio, od jednog dede sam naslijedio da se sam šišam kvalitetno i da se snalazim sa čaršijskim fintama, od drugog da ne kopiram slijepo sredinu u kojoj živim već da uživam u dobrom od nje, a od oca sam naslijedio odlične fizičke karakteristike jer je on bio vrsni gimnastičar, i naslijedio sam sklonost da sam sa svima koliko je to moguće više dobar, i da tražim balans dobrog u svemu.
Za vrijeme igranja fudbala, dobio sam nadimak Slovenac. Valjda zato što sam igrao nešto drugačiji fudbal od ovog našeg mahalskog, jer u mahalskom fudbalu se uvijek mora nekako pobijediti, iako se znalo dobro igrati, uvijek se mora nešto slagati, prevariti, zamutiti, posvađati i slično, a ja sam volio srčani fudbal, da svi lete po terenu, a ne da jedan leti a drugi gleda i čeka loptu da nam kao pokaže koliki je majstor, i kako onda on zna loptu prebaciti na drugu stranu, jer je to kao pojam znanja igre. Zato i preferiram engleski fudbal jer se tamo publika raduje i kad neko napuca loptu u aut u žaru borbe isto kao i kad neko proturi loptu kroz noge nekom engleskom soharu štoperu.
Nije to moja direktna namjera bila, da budem malo drugačiji, bilo je još drugih koji su bili više drugačiji, ali ja sam osjećao potrebu da makar malo odskočim od tog uhodanog, pomalo monotonog ustaljenog kolektiviteta, u kojem ako nisi isti, ne valjaš. Ali kao i sve drugo, postoji i druga strana medalje, ili ploče, ili kasete. Samo ne postoji druga strana CD-a, i u tome leži odgovor kako sam postao stranac u rođenom gradu.
Bio sam u Americi, živio, radio i studirao u gradovima sa milionskim brojem stanovnika, većim po broju stanovništva od BIH, a kamoli od Visokog, nisam zbog toga postao snob, jer to može svako, negdje otići i slično, ko god uloži nekog napora. Iskusio sam taj život u brzim velikim sredinama, gdje imaš puno mogućnosti, ali nemaš raje, da se odmoriš u finoj priči ili sportu. Leti tamo, leti vamo, trka za dunjalukom u punom materijalnom smislu. Zaključio sam da nisam ja za toga, i vratio se kući. Kod kuće zatekao isto sve, kao i dosta puta prije toga. Imao sam puno prilika u životu da radim u drugim gradovima, ima tu određenih nijansi razlika, ali je to sve prilično slično, nije skroz isto, jer Visoko je posebna vrsta mahale. Ima mahala i u Sarajevu, koje su kao Visoko, i mislim da kada bi velikim rovokopačem sa kašikom, zagrabili Visoko, i potom ga stavili negdje oko Vratnika, Bistrika, ili Alifakovca, da bi se odlično uklopilo, jer Visoko, barem ono staro, ne da svoj karakter, taman ga metnuli između većih dijelova grada, jednostavno je tvrdoglavo.
Ali tog Visokog suštinski individualno ima, ali općenito više nema. I to me u neku ruku čak i tješi, jer da sam samo ja iskočio iz karaktera grada, iz onih dobrih crta karaktera, a da je Visoko tu gdje je i nekad bilo, to bi bio problem. Ali obzirom da to neko Visoko koje je meni bilo fino, postoji samo u mojim sjećanjima, i sjećanjima ljudi koji su to Visoko živjeli, i da je ono samo pobjeglo od ovog novog koje ne liči ni na šta, onda mi je malo lakše, jer smo zajedno odlepršali od degradacije.
Vraćam se na onaj CD. CD ima jednu stranu, i ta strana je sve, na njoj je sve što CD nudi, ali na playeru ima opcija koja čini da kada se pritisne, taj CD se može vrtiti non stop, ponavlja se. Neko je uzeo stare dobre ploče, kasete, i zafrljacio ih u smeće, i stavio CD, na kojem su pjesme koje degradiraju čovjeka i društvo. Ja imam kućnu kolekciju, svih tih dobrih ploča i kaseta, a imam iste te i na CD, na MP3, i na kompjuteru, pohranio sam dobru prošlost da me ne bi degradirajuća budućnost uvukla u taj hipnotični trans dekarakterizacije i masovne hipnoze prihvaćanja svega što se pred nos gurne da treba da bude tako. I samo tako, jer u protivnom, ispadaš iz kombinacije, postaješ stranac, pričaš istim jezikom, ali niko ne razumije, niko ne vidi, niko ne čuje. Svi imaju nevidljive slušalice, iz kojih dopiru hipnotički zvuci neke čudne muzike, koja je spoj mahalanja, migracionih kompleksa, pohlepe, tranzicije u kapitalizam, stereotipnosti po lošem, i sve to ljudima non stop svira u glavama, i drži ih pod kontrolom.
Na jednom mjestu se kod nas sada može naći kombinacija ljudi, muzike, govora, razmišljanja, koji u nekim drugim uvjetima, nikako jedni sa drugim ne idu. Zajednički interes ih zbližio, i istanjio im eventualne razlike koje su možda i postojale. Kompaktni disk na kojem se nalazi kompaktno društvo naše, i nema druge strane, da se promijeni nešto na bolje, već jedno te isto, te jedno te isto. I tako ja ispadnem iz tog toka promjena u društvu, i nema tu povratka, to je isto kao kad zub ispadne ili ga izvadiš ako nije dobar. Možeš ti staviti novi, lažni, ali nije to to više. Kad odeš u disko koje ima one fluorescentne lampe, vidi se lažni zub aščare kad se nasmiješ. Džaba ti sve.
Tamo gdje sam igrao lopte, tu su sada alkoholičari, budale, nesorte, smeće, teferići, dopiru zvuci koji podsjećaju na zvuke korida koji su se nekada organizirali na visoravnima nekih sela, na nekih 1000+m nadmorske visine, i tako taj CD odozgo dođe u grad, i svi ga pokupovaše ili dobiše na raznim sijelima, vremenom je našao svoje suvereno mjesto u svakom domu i glavi. Tamo gdje smo šetali, smijali se, sjedili do nekih doba i fino nam bilo, sada je mrak, nema više nikog tu, čak i naših sjećanja više nema tu, kada prođem pored, trudim se da se ne sjećam, jer nije dobro sjećati se ako ću poslije biti loše. Zanimljivo je da omladina u velikom broju sada, a i ja također, odlazi u krug bivše kasarne JNA u Visokom, i tu se rekreira na razne načine, od fudbala, košarke, odbojke, badmintona, vježbanja na spravama poligona, i osjećaj je drugačiji, miris borovine i starih vremena kada se sve znalo gdje mu je mjesto i za šta služi najbolje, sav taj ambijent koji i dan danas ima svoju snagu i kvalitet.
Nema druge strane CDa sadašnjosti, i tu se završava moja priča sa mojim rodnim gradom, on ostaje u mojim sjećanjima, i to je to, a ja nastavljam da živim u njemu u privatnom aranžmanu, kao neki urbani derviš, sve sam obavljam, sa samim sobom se družim, svoj sam suradnik, protivnik u sportu, sa sobom se borim na sve načine, sa sobom se radujem, i sa svojom porodicom hvala Bogu.
Nije bitno gdje si rođen, bitno je koliko si živ gdje živiš, koliko to mjesto daje tebi razloga da živiš i raduješ se životu, bitno je da ti daje pozitivne energije tvoje stanište. U Sarajevu kažu, Sarajevo grade, šta ti papci rade. To znači da su većina papci, i da je ova izreka samo vapaj ljudi koji su ispali iz većinskog dijela parlamenta društva. Ja kažem da onog Visokog više nema, a i mene nema u ovom Visokom. Stranac u vlastitom gradu postaješ kada taj grad više nije ono u čemu si rastao, kada se promijeni u nešto što ne možeš pratiti ako imaš karakter i korektan stav. Ili se varam, možda je sada ispravnije se savijati kako vjetar puše. Ali vjetar puše sa raznih strana, a kičma i karakter nije od gume. Može puknuti nekad kad se najmanje nadaš, a postaneš pravo siguran da si ojačao.
Visoko je pobjeglo od sebe, barem onaj dio koji je imao svoj stil, svoje poštenje, svoj kreativni humor, svoj merhamet, to Visoko je bilo teško u prihvatanju drugog i dugačijeg, ali nije stvaralo probleme, jer je bilo unutar sistemskog režima koji nije dozvoljavao da se velike razlike prave. Ovo novo Visoko je nastalo na iskorištavanju drugih i drugačijeg, i to ga je sada poklopilo, nema mu povratka, strovalilo se sve, vratilo se što bi rekli Viš'čani. Vratilo se iskorištavanje drugih, i što bi rekao Braco Hadžiosmanović, a ja ću te izjave uvezati radi jačine izražaja i suštine: „jer ja ti dao 10 000 maraka, a ti si te pare sve potrošio, a nisi donio nova sredstva, od stare slave se ne živi!“. Visoko se potrošilo, potrošio se kvalitet društva, i to ono malo što je bilo, sada imamo jedan koktel koji nema naziva, i koji nikad neće ni imati naziva, jer se mijenja svaki dan sa novim sastojcima.
Malo mjesto, puno kreativnih budala, puno bahila i dušmana, puno zavisti i sujete, puno lijepih sjećanja na neka vremena kada si se mogao makar malo sa rajom izdvojiti iz učmale mahalske kolotečine. Geografski i prirodni potencijal, kroz historiju se svi koristili ovim potencijalom, ljudi se mijenjaju, a sa njim i mjesto življenja. Malo mjesto, veliki potencijal nekada, a sada nas nema ni na vremenskoj prognozi kantona.
Nema onog mora, ostade samo stranac. Jel’ Visoko gdje je nekad bilo, il’ se mome srcu učinilo, jesul’ Fojnica i Bosna gdje su nekad bile, jel’ nam stara nafaka presušila, jel’ nas stara čaršija napustila, čaršija žuti, a raja šuti, povratka nema, srce sluti…
Hvala Visoko, vidimo se nekad u prošlosti…
(Foto: Mensud Bečar)