Bosna i Hercegovina očito zahtijeva popravku gotovo na svakom mjestu. Iznosim lični primjer na koji sam naišao danas (3.7.2013.) u Domu zdravlja Visoko, s ciljem da događaj izložim kritici javnosti kako bi se takve pojave eliminirale, a ne da zadovoljim sujetu – jer znam gdje živim, ali i znam da svi zajedno zaslužujemo bolji ambijent. Probaću da ne širim:
Na pragu smo ramazana, a meni su prije nekog vremena našli da imam osjetljivu krvnu sliku. Da bih ocijenio smijem li postiti odem danas popodne s posla (ne radim u Visokom) pravo u Ambulantu porodične medicine u Visokom/ljekar: Blagojević Radenka, i to sa odgovarajućim papirom iz KCUS Sarajevo, ovjerenom zdravstvenom knjižicom i knjižicom dobrovoljnog davaoca krvi u prilogu – a sa zahtjevom da ljekar Blagojević uspostavi i proslijedi uputnicu u Laboratoriju kako bih ujutro mogao dati uzorak krvi na kontrolu i otići na posao u Sarajevo.
Kad tamo, kod pomenute gospođe ljekara: hiljadu problema!? Literatura bruji o tome kako je preduvjet uspješnog liječenja motiviranje pacijenta na saradnju, razgovor, lijepa riječ – pored ostalog.
Ovo je bila moja druga posjeta ambulanti u kojoj ordinira gospođa Blagojević, i oba puta isto – mrzovoljan i preko volje pristup ljekara – nigdje osmijeha, razgovor preko zapaljene cigarete (a na zidu „zabranjeno pušenje“), nespremna da sasluša… Odbila je da radi jer sam iznio stav. Jedno vrijeme smo bili u hodniku – samo nas dvoje (i medicinska sestra). Ona nije htjela da radi, a ja nisam htio da odem, jer bi to bila kapitulacija pred bezobrazlukom pomenute gospođe ljekara – za čiju platu ja mjesečno putem zdravstvenog osiguranja izdvajam značajna sredstva (i to zaista značajna!).
Na kraju je ipak uradila ono zašta je plaćena – uz zajedljivu opasku da ću nalaz morati da platim, kao da nisam osiguran – jer se to kao radi na moj zahtjev (a na čiji drugo zahtjev treba da se radi?!? možda na zahtjev moga komšije!?).
Rekao sam joj da ću izabrati drugog ljekara porodične medicine – ali neću. Bort ićemo se nas dvoje za njeno dobro – da bude bolja na poslu i za dobro ove Općine/dobro pacijenata.
Završit ću Uputom, koja nam je preporučena za sva vremena i na svakom mjestu, a prema kojoj smo dužni ukloniti nepravdu najprije rukom, ako ne može – onda riječju, ako ne može – onda mišlju.
Djelujmo kako nam je oporučeno. Učinimo ovu Zemlju mjestom boljeg življenja, mi to možemo, a imamo i za koga.
Prof. dr. Izet Smajević