Baš neki dan ja idem čaršijom i kažem, daj da se već jednom zna, i da se kaže, kako je to propalo Visoko.
Vjerovatno u ovoj velikoj zbrci, brzini života koji nam je nametnut od kada smo postali demokratska država, više niko nema vremena, ni volje ni želje, da sa bavi bližom historijom našeg regiona i mjesta u kojem živimo. Međutim, ako smo svi manje-više svjesni činjenice, da je Visoko nekada bio zaista ekonomsko privredno razvijen gradić, a sada je propao u ponor iz kojeg se ne vidi izlaz, onda bi bilo barem pošteno toliko, da se zna kako je došlo do toga, čisto radi budućih dešavanja ovdje, radi budućih generacija.
Kako započeti tu analizu ponora, da li krenuti od raspada uhodane države, pa preko rata u kojem se ova naša nova država uništila u ogromnom procentu ili se baviti poslijeratnim promašajima i privatnim bogaćenjima ljudi koji su sebi uzeli za pravo da je nekom rat, ali nekom i brat, u isto vrijeme. Ponor Visokog se ne može isključivo gledati samo lokalno, iako je veliki procenat zasluge na lokalnom nivou, već se mora gledati i na državnom nivou, jer država nije imala plan za sebe, pa kako bi imala i za malo Visoko, kojeg nigdje ljepšeg nema.
Veoma brzo ću završiti sa državom, niko iz državnog nivoa, kako ministarskog, tako i političko stranačkog, nije imao nikakve vizije za Visoko, i nema je još uvijek, osim što je SDA uspjela nekako uloviti Prevent i zadržati Vispak. Mislim da ovaj zadnji dio rečenice, dovoljno govori o ljudskom faktoru koji je doprinio ponoru Visokog. Dakle, Prevent, Vispak i neke privatne manje firme i to bi bilo to. To je i dan danas to, samo što više nije visočko. Jeste, ali i nije. Jeste jer Visočani rade tu, nije jer Visočani nisu vlasnici tu. Visoko možemo gledati kao neki klub, fudbalski recimo, FK Visoko, koji je kupljen od strane stranih vlasnika i onda ti vlasnici diriguju ko će igrati, a ko ne, kolika će primanja biti igrača, koliko će taj klub dati za grad i koliko će sve to skupa biti potencijalno uspješno na duge staze.
Suštinski problem Visočana, je da kada nešto uspiju, kada se domognu neke moći ili se počnu piškiti po svima oko sebe ili uzmu pare i razgule, ali u oba slučaja, izgube ili odu sa te pozicije. Da li je to zbog činjenice da se kvalitet vođstva smanjio i da se sve preko stranaka ostvaruje, uz neoborive činjenice da naši lokalni političari nisu dorasli tom izazovu, jer stranka ih uvijek prati i ima loše planove za one koji ne postupaju kao megafoni, već iznose vlastito mišljenje. Da li je to što nema kontrole, nema zakona koji bi predviđao reviziju rada i nerada, poštenja i lopovluka, da li je to sve zato što mi nismo kadar da sebi napravimo državu, odnosno grad, u kojem bi nam bilo fino i gdje bi se uvažavali uzajamno, radi boljeg razumijevanja o čemu govorim. Pogledajte Kakanj, naši susjedi nisu bili nikad više homogeniziraniji u lokal patriotizmu, i ako ništa, onda je njihova kultura poštivanja pješačkog prelaza nešto u čemu su daleko bolji od nas.
Da li je to možda neznanje, odnosno neiskustvo ili čak neka glad za moći koja daje mogućnost bogaćenja, da li je to u stvari jedna vremenska dimenzija, u kojoj se vidjelo ko smo i šta smo, i iz toga svega su se pojavili naši moćnici, vođe, čelnici, privrednici, direktori, koji su doveli do ovog stanja u gradu. Razumljivo je da je Mulo Hodžić bio onakav direktor kakav je bio, jer je sam po sebi bio takav, ali je imao i državni aparat i planove iza sebe. Ali je još interesantnije, da su radnici bili dio toga svega i da i dan danas žale za tim sistemom rada i vladanja. Red, rad, disciplina, plata, more, rijeka, škola, doktor, sve je bilo tip-top.
Polovna roba. U našem gradu dominira polovna roba, od prodavnica sa odjećom, koje dovoljno govore o siromaštvu u kojem živimo, do polovnih insana, što dovoljno govori o stanju u našem društvu. Polovan insan je neko ko nešto krene raditi i ne uradi do kraja. Ili uradi, ali nije to to, moglo se puno bolje, ali nije se nekome dalo zahmetiti toliko. Polovan insan je neko ko dobije šansu, a on je onda potroši na nešto što nije nikako dobro, ni za njega, ni za njegovu okolinu. Polovan insan je neko ko ima šansu da postane neko i nešta, kako za sebe, tako i za ljude, ali on odluči da samo bude dobar za sebe. To vam je isto kao kada fudbaler izađe na golmana, golman mu zatvori ugao prema golu, on ima svoje suigrače da im doda i da neko od njih da go, ali on opali po golu, pogodi golmana, upropasti šansu za go i dalji napredak kluba, izazove gnjev i bijes navijača, suigrača, kluba, gledalaca pored LCD i plazma ekrana, sve u svemu, usere i šefa i stanicu.
Eh, takvi smo mi Visočani, đaba nam je pravdati se i tražiti izgovore u ovom i onom.
Dakle, nije neko iz Bugojna, Swazilanda ili neke druge zemlje ili grada, došao u Visoko i ostavio ga na cjedilu po pitanju vođstva, to su naši Visočani, koji su nas sve ostavili na cjedilu, odlučili se za privatni interes i bogatstvo, umjesto za dugoročno planiranje i rad na uspostavljanju zdravih i efektivnih preduzeća koji bi zapošljavali sve generacije stanovnika ovog gradića i tako popravili krvnu sliku grada. Ovako imamo grad sa krvnom slikom kao u nekog narkomana, nesorte koji voli popit i jesti masno i nezdravo.
Mnogo sam se puta zapitao, šta bih ja uradio da sam bio na njihovom mjestu. Uzimajući u obzir da naša politička elita nije imala tupav plan ni za šta, pa ni za Visoko, koje je uzgred budi rečeno bilo planski osmišljeno i iskorišteno u YU, a bit će i u EU, kako bi se onda jedna mala grupa ljudi iz Visokog uspjela organizirati uspješno bez plana, smisla, podrške iz baze. Veoma teško, što se i ispostavilo kako vidimo na terenu. Tako da, i da sam ja osobno imao priliku da budem neki vođa u Visokom u ovih nekih 20 godina, bilo u ratu, iza rata, mislim da bih isto završio ili bi se ispalio na veći nivo vlasti, pa se tako domogao neke pozicije u nekoj dobroj firmi koja je u vlasništvu vladajuće stranke, ili bi pokrenuo neki privatni biznis, ili kao vlastiti direktor, ili kao produžena ruka nekog močnika u sjeni. Sve u svemu, trebalo je imati, znanje, htijenje, vjeru i dobre ljude oko sebe, da bi se uspjeh napravio u Visokom iza rata.
Ali nemojmo tražiti izgovore, hajde da vidimo zašto nije još uvijek voljan, sposoban, iskren, da žrtvuje svojih nekoliko godina, na putu općeg boljitka i da u gradu dobijemo funkcionalnu i održivu ekonomsko-privrednu, kulturno-sportsku zajednicu, u kojoj će se svi slojevi društva moći pronaći i uspješno funkcionirati na zadovoljavajući način.
Kod nas je običaj, da kada se nešto izdešava, da rezultat toga ostane svima nama urezan kao tetovaža u sjećanju i nema šanse da se to izbriše. Isto tako, način na koji se kod nas dolazi do vlasti, je isti već 20 godina, jer niti se mentalitet promijenio, ni narod, ni političari, sve je isto, samo haira nema. Haira nema, jer je većina stvari zasnovano na lažima, licemjerstvu, nezasitnoj gladi za osobnim bogaćenjem i mi smo jednostavno ušli u fazu vremena, u kojem su siromasi izgubili aktivnu volju za promjenom, a bogati pravdaju nafakom, svoje otimanje od ostalih. Doći će vrijeme kada će siromašni u potpunosti izgubiti strpljenje i sticat će neku korist i zaradu na nedozvoljene načine, a bogati će i dalje pravdati svoje bezobrazno bogaćenje kao svoju nafaku.
Nakon svega analiziranog, ostaje samo jedna varijanta, a to je da opet neko drugi dođe i da nas poklopi, iako smo već dobro poklopljeni i sada, ali na žalost, ja ne vidim nijednog sposobnog stanovnika ove naše zemlje, koji je u stanju kriminala, laži, ucjena, u kojem se nalazi naše društvo, da napravi neki pomak naprijed i da se iskoristi taj momenat za napredovanje u pozitivnom smislu. Stanje na državnom nivou je totalo loše, pa se moram spustiti na lokalni nivo, i opet, ja u Visokom ne vidim čovjeka koji bi sebi uzeo za zadatak, da ujedini ljude, da utiče na povratak povjerenja i želje za radom, koji bi mogao potencijal Visokog ponovo reanimirati, pronaći ulagače, olakšati lokalne zakone koliko je god moguće, da se pokrene protok novca, da se transparentno radi na eliminaciji monopola pojedinih firmi u gradu, da se stvori zdrava konkurencija, da se povećaju primanja stanovnika, da novac ne bude sredstvo razdvajanja, već spajanja ljudi, i tako bih ja mogao nastaviti utopijski razmišljati do kraja ovog i svih narednih ramazana.
Imamo mi jednog uspješnog biznismena u gradu, koji voli svježa lica, koji radi, koji nije prodao firmu, za kojeg se zna šta radi, čime se bavi, koji odvede radnike na večeru, podijeli neke bonuse kako sam čuo, koji je odlučio da ono što je stvorio svojim trudom, ne zamijeni za novac, ne proda, već nastavi sa tim tako da njegovi potomci i potomci njegovih radnika eventualno, mogu imati zaposljenje iz prve ruke. Možda bi on mogao prodati firmu ili dionice kao što su drugi i tako uzeti nekoliko miliona, ali mu očito samo milioni nisu primarni interes, voli on njih sigurno, ali voli on i raditi. Da li bi on da je bio na čelu ovih većih preostalih firmi, isto ovako postupio, odnosno odstupio kada bi mu neko mahnuo milionima pred očima ili bi ostao i postao korijen Visokog u nekoj jakoj firmi, i tako solidan bi mogao napraviti jedan veći broj ljudi iz Visokog koji bi radili, ovladali znanjem, iškolovali se i tako stvorili bazu koja bi bila odskočna i doskočna daska za naredne generacije.
Ne znam odgovor na ovo pitanje, kad bih sjeo sa čovjekom, možda bi on mogao i reći šta misli o svemu ovome, ali ja mislim da su se Visočani prodali za nekoliko miliona, ostavili Visočke firme na cjedilu i tako upropastili dosta generacija unazad i u budućnosti. Sve je otišlo u ponor, naši kapetani su krivi.
Nije to jednostavno, imati priliku da napraviš nešto od ljudi, da ih zaposliš, obrazuješ, usrećiš, napraviš osnovu za razvoj i napredovanje generacija mladih ljudi, osiguraš fine penzije svojim radnicima, sugrađanima, stekneš dosta sevapa, a ti se prodaš za nekoliko miliona. Stava sam da je bolje imati milion sevapa, nego milion eura.