Većina osoba koje privatno poznajem, koji rade po okolnim gradovima, i dalje u Gizdavoj, samouvjereno kažu kako u tim gradovima veoma malo ima ramazana i da ramazana ima najviše u Visokom. Imati ramazana u gradu, znaći da su tokom dana, odnosno tokom posta, kafići prazni, da se posti, da se ide u džamije, da se ide na mukabele, da se ide na teravije, da se kontroliše govor i izgled, da se ne konzumira alkohol, da se ne konzumiraju razne lahke droge, općenito, praktikuje se ono što je zahtjev ramazana, a odgađa se ono što je mimo ramazana. Bitno je vidjeti razliku između ramazana i islama, ako neko razumije na šta aludiram.
Ramazan je jedan od mjeseci u islamskom kalendaru, pripadnici islama se u osnovi zovu muslimanima i svi ostali mjeseci u islamu su islamski i muslimanski, ne samo ramazan, i razlika je ta da se i u ostalim mjesecima može volonterski postiti, dok je post u ramazanu propisan od Uzvišenog Gospodara, za koji On posebno nagrađuje, a taj post ima multiaplikativnu svrhu i cilj, ako ga u potpunosti shvatimo i primijenimo. U ostalim mjesecima, po nekim običajima u našem polugradu, se može raditi sve ono što je kao neprihvatljivo u ramazanu. Ti običaji nemaju ama baš nikakve veze sa islamom, ali imaju veze sa daljim tekstom.
Primjetna je specifičnost življenja kod naših ljudi, koja se manifestuje kao „rad zbog ljudi“, ili „nerad zbog ljudi“. Neke stvari koje se kvalifikuju kao pozitivne, one se vješto rade zbog ljudi, odnosno da se vidi, tj. da vide ljudi, i tako se stekne pozitivna slika o sebi među ljudima. Kontra od toga, ne raditi nešto zbog ljudi, znači sakriti se od ljudi, da se ne vidi da se to radi, jer bi to ljudi osudili, i tako bi se stvorila negativna slika o sebi među ljudima. Nerad ponekad znači i skriveni rad.
Ramazan je sveti mjesec, obilježen postom, ibadetom, nafilama, učenjem i čitanjem Kur'ana uz razmišljanje o porukama koje je Uzvišeni Gospodar objavio u njemu. Post se praktikuje suzdržavanjem od jela, pića, ružnog govora, misli, ponašanja, sve u svemu, jedna vježba i prilika da se čovjek ispravno ponaša u tom mjesecu, ne bi li nešto od toga prenio i na ostatak godine i tako bio bolji insan i vjernik.
Kod nas, pak, postoje razne vrste običajnih postova, kao što su post u vidu nekonzumiranja alkohola tih mjesec dana, post od jela i pića sa zadržavanjem svih ostalih negativnih radnji, post od kladionice do iftara, širok asortiman postova, koji su ništa više nego novotarije i pravljenje cirkusa od samih sebe i ove divne vjere islama. U svakom slučaju, bolje je da ljudi barem ponekad sebi uvedu neke restrikcije, uz nadanje da će iste možda umanjiti ili čak u potpunosti eliminirati štetne ovisnosti i ponašanja kod njih, ali mislim da za sve ove vrste običajnih postova, sasvim normalno se mimo ramazana može prakticirati upotreba istih. Bilo bi poštenije i iskrenije, da se ovi postovi obavljaju mimo ramazana, jer ramazan ne sadrži parcijalne i osobno kreirane postove od raznih navika koje nas kao opterećavaju nepotrebno.
Nije religija moda, pa da se prihvaća neki talas mode u svemu tome, i da se onda osjećamo moderni, odnosno da nam je lakše utopiti se i u tu rijeku pomodarstva, i tako sebi nači neki prečac do ispunjavanja vlastitih ideja o religiji i praktikovanju iste. U islamu se preporučuje da se čovjek ne preoptereti sa obavezama, osim onih fundamentalnih, primarnih. Preporučeno je da dodatno izvršava koliko može, a da mu nije teret i da mu ne trpi zdravlje, porodica, posao, odnosno, da može uskladiti svoje životne, sa islamskim obavezama. Isto tako, ne treba preporuku za srednjim putem zloupotrijebiti, pa onda šverati tim putem lijevo-desno. Neki u ekstremnu desnu, a neki u liberalnu lijevu, već srednji put mora biti kao magistrala, lijevo je stijena, a desno ponor i nema tu šveranja, ali je zato magistrala lijepa kada se fino vozi njom, a pogled na more okupano suncem.
Čoha party
Čoha party. Termin koji je prisutan u našem gradu. U gradu u kojem se ramazan praktikuje puno više nego u drugim gradovima gdje žive Bošnjaci, koji su ponekad i muslimani. Čoha party je jedno ili više sijela, sjedanja, prije ramazana, na kojim se popije veća količina alkohola, i onda se na te navodne otvore u strastima i organima navlači simbolična čoha, odnosno ne pije se preko ramazana. Čoha je deblji pokrivač, koji se koristi za pokrivanje nekih predmeta, meni je najpoznatije da se bilijar prekriva sa čohom. Ovo čohiranje ima dva ugla gledanja, jedno: da je dobro da se ljudi barem u svetom mjesecu ramazanu odreknu te loše zabranjene strasti, a drugo: ugao je da je njihovo poimanje islama iskrivljeno i licemjerno u konkretnom smislu. Nije dobro kuditi ljude, jer čovjek ne zna da li se njemu može sutra nešto u životu promijeniti, pa da dođe u situaciju, da mu neko od čohača valja, a on ga kudio ranije. Među čohačima ima raznih ljudi, ima dobrih ljudi, čiji je porok samo alkohol, a ima ljudi čiji je porok alkohol samo kapija od raznih drugih negativnih karakteristika njihovih ličnosti. Iz ovoga se izvlači zaključak, da se dobro mora znati razlika u svim slojevima ljudi u društvu, jer nije to više kao nekad, kad je bilo manje ljudi, manje poroka, sada ima svega i svačega.
Suprotno od čohiranja, vidjeh neki dan na ulici, mlađa djevojka, pokrivena pomodarski, šalvare na nogama, a majica dva broja manja na njoj. Mimo ramazana, ista vjerovatno nosi većinu odjeće koja izgleda da je nekoliko brojeva manja od njenog, ali zašto baš u ramazanu. I cijeli taj izgled, neko pokrivanje glave kao da je razbila glavu, pa ono malo da sakrije gdje se udarila, šarene šalvare kao da je krenula na plažu i majica XS. E sad, ko je pošteniji, ona što nije ovako loše pokrivena, što je ispravno pokrivena, što je stalno pokrivena, što je neispravno pokrivena, ili ova što je ni tamo ni vamo, ili ona što nije pokrivena nikako u javnosti, a klanja namaz stalno, samo dragi Bog zna.
Imamo srećom lijepih pojava u gradu preko ramazana, imamo mlade momke i djevojke koji rade na humanitarnom radu za socijalno ugrožene i tako ne poste pasivno, već aktivno. Da ih Allah dž.š. nagradi za trud.
Ramazan je naša šansa, da iz njega izvučemo dobit, pouku, da se pokušamo konsolidovati poslije ramazana, da ostane nešto od vjere u našim životima i poslije ramazana, u ostalih 11 mjeseci. Ramazan je šansa da se nauči više o ovoj prelijepoj vjeri koja zbližava ljude u dobru i zlu i koja preporučuje da se volimo, ako želimo da istinski vjerujemo. Ramazan je šansa da se pokuša od čohe napraviti neka manja, tanja maramica, pa da se onda od te maramice na kraju i kutarišemo, valjda se razumijemo. Ramazan je šansa da barem u njemu, prestanemo biti kreteni i da poslije ramazana, počnemo više uvažavati starije, bolesne, siromašne, da omladinu vratimo iz svijeta šatro mafije, droge, alkohola, bluda, idiotizma, nekulture, neodgoja, da roditelje vratimo u suštinu, da se brinu o svojoj djeci više od đeparca, android telefona, šatro šminke, prestiža, da roditelji manje na svojoj djeci liječe komplekse, već da ispravljaju greške koje su sami napravili, da pokuša insan da bude manje hajvan, poslije ramazana.
Džej Ramazanovski
Džej Ramazanovski je naš sugrađanin, dobar momak. Voli sa rajom, popije se ponekad, pa eto i đoint se zapali, nekad se povuče, šta ćeš, moderna vremena, moderni stil života, hoće i Džej da je u folu, ali je dobar momak on. On voli lančiće, voli izbrijane frizure, nosi torbicu oko vrata, iako nema utoku, nek svijet misli da ima i zna sve fraze napamet, koje su bitne da se znaju u priči opasnih momaka. Ali nije baš u potpunosti takav, voli on i sa rajom otići na džumu, na Bajram-namaz, a kad je ramazan, on se potpuno povlači i posveti ramazanu. Više ramazanu nego vjeri, ali i to je dobro. Navuče čohu Džej prije ramazana i onda za ramazan posti, ide u džamiju na namaz, ide na brze teravije, sprema se postepeno za Bajram. I kad dođe Bajram, on ode na neki party, neki koncert, on voli pjevača Džeja, jer on je ono veseljak pjevač, i tako. A i adeši su. Imamo mnogo mladih i starijih čohodarevića u gradu, oni postaju ramazanovski mjesec dana, pa se vraćaju u džahilijeviće od Bajrama.
Koliko ramazanovskih ima u našem gradu, svih generacija, nije u stvari ni bitno, bitnije je koliko je ramazanovskih postalo insanijevića poslije ramazana.
I pored svega, opet je lijepo u Visokom za ramazan, po danu je mirno, uvečer je živo, ali nema pretjerivanja i negativnog naboja u zraku, tako da i oni što parcijalno ispunjuju ramazan, doprinose kompletnoj lijepoj atmosferi. Treba se truditi svaki dan, po malo, što možemo nastaviti raditi i dalje, da nas ne opterečuje, u poboljšanju svojih insanskih i ostalih ljudskih vrijednosti. Onoliki koliki nam je stepen iskrenog vjerovanja i bogobojaznosti, mimo ramazana, a i u ramazanu, bit će nam i ramazan u većini u ispunjavanju obaveza i nagradi Uzvišenog Gospodara.
Sve što se radi radi svijeta, pripada svijetu, a što se radi iz traženja zadovoljstva Milostivog Gospodara, to dobro pripada čovjeku onako kako ga On prosudi, a On nagrađuje najbolje.
Jedan hadis od Poslanika Muhammeda s.a.v.s. kaže: „Postač ima dvije radosti: prilikom iftara i prilikom susreta sa svojim Gospodarom!“, a u drugom hadisu se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao da je Allah dž.š. rekao da svako čovjekovo djelo pripada čovjeku, osim posta, da post pripada Allahu Uzvišenom i da On za njega posebno nagrađuje.
Post nije samo ne jesti i ne piti i suzdržavati se od onog što je propisano da se suzdržava vjernik, post nije samo u ramazanu, postiti ili suzdržavati se od loših misli i djela, pravi životni post, suzdržavanje od svih vrsta negativnosti, koji treba praktikovati uvijek, doprinijeti dobrom stanju u društvu, u džematu i time steći nagradu Uzvišenog Gospodara.