Sloboda izražavanja predstavlja kompleksnu i veoma dinamičnu oblast koja ima dugu i burnu historiju. Mnogi koji su se kroz historiju borili za ovu i druge slobode čovjeka koje mu pripadaju kako po vjerskom, tako i svjetovnom pravu, bili su izloženi različitim vrstama torture. Tako je i naš prvi predsjednik, rahmetli Alija Izetbegović, radi konstantne borbe za ljudska prava i slobode, u čuvenom Sarajevskom procesu 1983. godine bio osuđen, upravo zbog javnog iznošenja mišljenja o stanju muslimana u svijetu, njihovom položaju u različitim političkim sistemima, te problemima sa kojima se susreću u svom bivstvovanju. I pored nepravde koja je rahmetli Aliji Izetbegoviću učinjena tokom Sarajevskog procesa, nakon što ja došao na vlast, nije svojim dželatima iz Sarajevskog procesa skidao glave, niti se je s njima obračunavao, a mogao je. Naprotiv, oni su svi nastavili da žive i rade poslove za koje su se obrazovali. To su postupci istinskog i pravog mu'mina.
Da li njegovi nasljednici u stranci koji se često kite njegovim imenom i idejom imaju iste manire i da li su išta naučili, uče, te da li šta od toga primjenjuju, prosudite sami!
Upravo zbog te činjenice, svi mi istinski poštovaoci lika i djela rahmetli Alije Izetbegovića, kojeg smo u najtežim vremenima za očuvanjem države i identiteta Bošnjaka, bezuslovno i bez ličnih interesa podržali, stali iza njegovih ideja za koje se zalagao kroz čitav svoj život, te zbog same njegove životne filozofije, nemamo pravo i ne smijemo dozvoliti prolaznim likovima na našoj političkoj sceni, samozvanim reformatorima, koji hoće nazor da budu lideri i vođe, bez bilo kakvih predispozicija za te funkcije, da nam nametnu JEDNOUMLJE i uskrate pravo na iznošenje svog mišljenja.
Jednumlje u politici, pa i inače u životu nije donijelo dobro nikome. O vladarima koji su zagovarali jednoumlje i njihovom kako životnom tako i vladarskom kraju svjedoče egzaktne historijske činjenice, pod uslovom da volimo čitati, saznavati i iz tih historijskih činjenica izvlačiti pouke.
S obzirom da naši političari imaju običaj iskorištavati vjeru u propagiranju svojih političkih ideja, želim da im napomenem da je najveći lider na ovom dunjaluku, mislim na Božijeg poslanika Muhammeda a.s,. imao tijelo koje se zvalo šura-savjetovanje, na kojem je sa svojim najbližim saradnicima raspravljao prilikom donošenja važih političkih odluka. Također, u tom tijelu svi njegovi ashabi nisu imali isto mišljenje o svim pitanjima. Nerijetko je Poslanik a.s. uvažavao i prihvatao drugo i drugačije mišljenje. Zašto? Zato da bi nama dao uputu da je hajr i perspektiva u džematu-zajedništvu, razgovoru i na koncu prihvatanju drugačijeg mišljenja i stava, pa makar ono dolazilo od onoga koji se nama nešto baš i ne sviđa, pod uslovom da je to najbolje za zajednicu.
Podsjećanja radi, za one koji ne znaju, nama je naša borba za demokratiju dala da u naš ustavni sistem bude inkorporirana Evropska konvecija o ljudskim pravima (EKPLJ) koja ima supermaciju u primjeni. Ona se direktno i prioriteno primjenjuje u BiH.
Znači, direktno se primjenjuje po članu II.2 Ustav BiH, a prioritetno znači da ima prioritet nad ostalim domaćim zakonima, koji trebaju da budu usklađeni sa istom. Član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima (1950.) garantuje slobodnu izražavanja na sljedeći način: “Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ona je, kako je rečeno na prvoj sjednici Generalne skupštine UN, kamen temeljac svih sloboda na kojima su Ujedinjene nacije usmjerene, ili kako je to formulisao sudija Vrhovnog suda SAD Kardoz, ‘osnova i nezaobilazni uslov skoro svih ostalih oblika sloboda’.“
U savremenim uslovima, sloboda javnog izražavanja, obuhvata pravo na istinitu, blagovremnu i objektivnu informaciju, kao i pravo da se javno kritikuju i traže objašnjenja u odnosu na konkretne postupke i akte vlasti i drugih javnih subjekata.
Ustav-garant demokratije
Iz navedenog se zaključuje da nama naš najviši pravni akt Ustav, kao garant demokratije, daje sva prava koja pripadaju modernom čovjeku. U Bosni i Hercegovini problem nastaje kada se počnemo koristiti tim pravima, dakle kad počnemo otvoreno i javno iznositi svoje mišljenje i stavove protiv određenih postupaka posebno vlasti, kad počnemo otvoreno ukazivati na pogubnost njihovih odluka po građane, kad počnemo iznositi nezakonite radnje od kojih samo pojedinci imaju korist. U našoj Bosni i Hercegovini osobe koje obnašaju javne dužnosti, a posebno političari, ne prihvataju kritiku, odnosno ne prihvataju činjenicu da je kritika sastavni dio posla kojim se bave. Argumentovana kritika je jedini legalni i legitimni instrument za borbu i ispravljanje anomalija u svim segmentima društvu. Pravo da kritukuje, bez vrijeđanja ili omalovažavanja druge strane je pravo svakog pojedinca.
To svi Vi koji se bavite javnim poslom, a posebno Vi u vlasti morate znati, jer se upravo Vi zalažete za prava, poput prava mišljenja, izražavanje itd., naravno samo dok nam ne uzmete glasove, jer Vam poslije počne itekako smetati kad se počnemo koristimo tim pravima.
Veliki broj mladih i obrazovanih ljudi koji su nezadovoljni ovim stanjem, jednostavno ne smiju javno da dignu svoj glas, jer u protivnom neće moći doći do posla kako u državnim organim, javnim preduzećima, ustanovama, tako i u privatnim i privrednim društvima u kojima upliva imaju naši vlastodršci.
Vi danas ne možete biti član niti jednog školskog odbora, ako niste nečiji, a ne kamoli član nekog odbora koji se dobro plaća, uglavnom za nerad. Jer, ako počnete puno pitati i ukazivati na propuste u radu nećete dugo biti član odbora. S obzirom da se danas cijene podobni, a ne sposobni.
Na sceni je, ponavljam, prisutno jednoumlje, sviđalo se to nekome ili ne. Ono isto jednoumlje protiv kojeg smo se borili.
Još jedna bitna stvar, kako ljudi koji se bave javnim poslom, koji izloženi su kritici, ne mogu da shvate, a to je činjenica da, ako ih neko kritikuje ne mora značiti da ih mrzi ili da je protiv njih. Ljudi su različiti, samim tim i njihova mišljenja i pogledi po određenim pitanjima su različiti i suprotni. Sasvim je normalno da ljudi istom problemu prilaze sa različitih strana i nude različita mišljenja za rješavanje istog.
Problem, odnosno međuljudski sukob upravo i nastaje radi nepravilnog shvatanja kritike i njene svrhe. Nisu rijetki slučajevi u našem okruženju da ljudi zbog različitog mišljenja ili javne kritike budu izloženi različitim vrstama šikaniranja od onih koji u svojim rukama imaju određenu koncentraciju moći, koju mogu iskoristiti na jedan negativan i primitivan način prema neistomišljenicima.
Postavlja se pitanje ko je kriv?
Krivi smo mi, zato što smo im dozvolili da s nama upravljaju i gospodare, zato što ne vjerujemo dovoljno u nafaku koju Gospodar iz svog izobilja i milosti daje svakom čovjeku, jer još mislimo da nam oni daju hljeb, a ne Gospodar koji daje i nama i njima. Navedeno nas sputava da kažemo svakome ono što mislimo, a posebno onima koje smo izabrali. Još je kod nas nažolost na snazi ona „pusti može mi valjat“, a to uglavnom nikada ne dođe, jer su oni, od kojih to očekujemo sami sebi svrha.
Da je po ljudima mnogi već odavno ne bi imali ni za koru hljeba.
(Autor teksta: G.L)
{youtube}OpnVQNOz_54{/youtube}