Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj trend odlaska mladih ljudi u zemlje EU u potrazi za svojom egzistencijom ne jenjava, naprotiv taj trend se svakodnevno pojačava i ima sve više svojih pristalica. Prema nekim podacima od 2004. godine do danas BiH je napustilo preko 20.000 ljudi, a od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas, oko 100.000 ljudi uz najavu više od 70 posto njih da žele napustiti zemlju! Istraživanje koje je u tokom 2010. godine provela Agencija za statistiku BiH na cijeloj teritoriji države daje poraznu sliku. Ukupna stopa nezaposlenosti bila je 27,2 posto (povećanje za tri procenta u odnosu na isti period 2009.), dok je najveća nezposlenost među mladima u dobi između 15 i 24 godine, čak 57,5 posto (povećanje za 10 procenata u odnosu na 2009. godinu). Ako u obzir uzmemo činjenicu da je stanje u našoj državi od 2010. godine kada je vršeno ovo istraživanje prema generalnim pokazateljima još gore, to je onda zabrinjavajuće za svakog normalnog u ovoj državi.
Međutim, to izgleda zabrinjava svakog osim vlast koja trenutno ne radi ništa konkretno što bi uticalo da se trend svakodnevnih odlazaka zaustavi. Posebno je zabrinjavajuća činjenica da državu napuštaju visokoobrazovani kadrovi, kako oni koji su se u svojim strukama već realizirali i pokazali da vrijede, tako i oni koji tek završe svoje obrazovanje i od kojih se u budućnosti očekuje da uz starije i njihovo iskustvo budu perjanica razvoja naše države. Apsurdna je činjenica da vlasti umjesto da izrađuju konkretne programe i strategije kako i na koji način zaustaviti mlade ljude da ne odlaze iz BiH, potpisuju sporazume kojima se omogućava mladim ljudima odlazak iz BiH.
Ne poduzimajući ništa da se ovaj trend zaustavi država je sigurno na gubitku, gledajući i kratkoročno i dugoročno. Naime, država kakva takva ipak izdvaja određena sredstva za obrazovanje naše omladine koja su svakako nedostatna za neki kvalitetniji obrazovni sistem, ali naši omladinci i u ovakvom obrazovnom sistemu pokazuje izuzetno dobre rezultate, koji su često priznati i na međunarodnom polju, a što za posljedicu ima vrlo atraktivne poslovne ponude za našu omladinu od strane svjetski priznatih kompanija koje prepoznaju taj potencijal, za razliku od naše države i istom daju šansu da se kroz posao dokažu koliko vrijede i šta znaju. Dakle, naša država tim kompanijama daje školovane kadrove u koje su ipak uložena određena sredstva, pa tako gubi pamet što je najbitnije od svega, a odlaskom obrazovanog čovjeka gubi se i ono malo što je država uložila u njegovo obrazovanje.
Enormno visok broj odlaska mladih i obrazovanih ljudi za vrlo kratko vrijeme prema procjenama stručnjaka može dovesti do gubitka kvalifikovane radne snage, te ćemo u doglednom vremenu biti prinuđeni da pored svojih ljudskih resursa angažujemo druge, odnosno da uvozimo radnu snagu.
Gledajući sa demografskog aspekta odlazak mladih obrazovanih ljudi, pored činjenice da se broj stanovnika smanjuje, odlasci proizvode i jednu vrlo lošu obrazovnu strukturu našeg društva. Već sad je primjetan nedostatak kvalitetnog obrazovanog kadra na našim prostorima. Konstantni odlasci iz naše države predstavljaju jedan poguban proces koji prijeti da BiH postane jedna zapuštena zemlja.
Problem, dodatno usložnjava i činjenica da država ne radi ništa da održi kontakt sa tim mladim ljudima, s ciljem da te uspješne mlade ljude putem različitih programa i strategija stimuliše da se kroz investicije vrate u svoju matičnu domovinu, te da tu pokrenu neke biznise, putem kojih će se iskorititi naši neiskorišteni ljudski i privredni potencijali.
Svakako uvijek je neizostavno životno pitanje ko je kriv?
Odgovor je jednostavan, krivi su ljudi na vlasti koji su napravili ovakav sistem koji ne poznaje, niti priznaje pametne i one koji hoće da razmišljaju svojom glavom i neće da budu članovi niti jedne političke partije, već hoće da žive od svog rada. To je danas u BiH gotovo nemoguće kada su u pitanju državne kompanije ili različiti organi uprave, državne agencije i slično, mada ima svijetlih primjera koji su rijetkost.
Vi danas ako želite da radite u nekim jakim državnim kompanijama ili organima uprave, prvi uslov koji morate ispuniti je da budete član vladajuće partije tj. da budete klimoglavci i da budete podobni. Mnogi ljudi, upravo zbog te nepravde napuštaju državu, nisu to dakle uvijek ni finasijski razlozi. Šansa za sposobne mlade ljude ostaju privatne kompanije koje prije svega interesuje profit, i u cilju ostvarivanja tog profita vlasnici se ne libe dati šansu mladim obrazovanim i stručnim kadrovima, koji će svojim predanim radom to svojim vlasnicima i obezbijediti. Ono što mladi sa diplomom i bez iskustva moraju shvatiti jeste, da diploma predstavlja samo ulaznicu koja daje šansu da se znanje stečeno na fakultetu mukotrpnim radom implementira u praksi, i tako dođe to titule stručnjaka koja onda garantuje i egzistenciju.
Na lokalnom nivou priča je identična
Ako ovu priču preslikamo na naše stanje u Visokom uviđamo da je to, sve, pa gotovo identično. Zabrinjavajuće je svakako što se broj nezaposlenih omladinaca konstantno povećava, a vlast ne radi ništa konkretno da se taj trend zaustavi, ništa se ne radi po pitanju afirmacije mladih ljudi kroz različite vrste poticaja za samozapošljavanje u smislu razvoja nekih poslovnih ideja, a što je vlast obećala da će obezbijediti, doista u predizbornoj kampanji. Danas u Visokom su svi omladinci prepušteni sami sebi. U Visokom nema nekog planskog ni sistematskog zapošljavanja mladih, sve se uglavnom svodi na privatno-porodične veze da bi se došlo do bilo kakvog posla i neke egzistencije. Za mnoge obrazovane zapošljavanje na budžetu je misaona imenica, dok je za neke putem različitih ugovornih angažmana realna i vrlo lahko ostvarljiva stvar, pa je to upravo ta priča o onoj nepravdi negdje sa sredine ovog pisanja, zbog koje omladina želi da ode. Pored svih problema koji nas okružuju prisutan je i jedan inferioran odnos mladih ljudi prema radu i zapošljavanju, koji prema istraživanjima 78% svog slobodnog vremena provode u kafićima.
Mladi ljudi vrlo često odbijaju poslove koji im se ponude, jer ne odgovaraju njihovom mišljenju i sposobnostima koje su sami stvorili o sebi.
Veliki broj mladih ljudi svoju aktivnost ispoljava kroz različite NVO, kojima vlast odobrava ili više puta ne odobrava sitna finasijska sredstva za realizaciju nekih projekata, koji često puta ili nikako nemaju koristi niti za njih same, a ni samu društvenu zajednicu.
Oni malo pametniji omladinci djeluju kroz različite političke omladinske organizacije, u kojima se uglavnom koriste kao sredstvo za manipulaciju, tehnička podrška u provođenju kampanja i slično, s tim da oni najbliži partijskom šefu dođu do određenih pozicija i zapošljavanja, ali su i takvi rijetki.
Na kraju da zaključimo, draga omladino mi druge države sem ove nemamo, te stoga, ako nas nije protjerao mrski agresor ne smijemo dozvoliti da nas svojom politikom i odnosom prema nama, protjeruju ili dovode u razmišljanje da napustimo svoju dedovinu i svoj grunt, oni kojima smo mi svojim glasovima dali fotelje i pozicije. Naprotiv protiv takvih se moramo početi boriti i koristiti našu pamet i snagu, jer mi smo pametniji i sposobniji od njih, samo nam treba hrabrosti i da im to pokažemo, hrabrosti koju oni pokušavaju ubiti u nama različitim vrstama pritisaka i lažnih obećanja, sve samo sa jednim ciljem da šutimo i trpimo. Moramo konačno promijeniti našu svijest da smo tu samo zato što ne možemo otići.
(Autor teksta: G.L)