Dođe tako trenutak u Bosni i Hercegovini kada uobičajeno javno mnijenje uzdrma postupak onih svjesnijih i drugačijih. U lijepom našem primorju nad Neumom stoji jedan grb, danas ga prekriše srcem, ono srce što treba da se precrta preko svih zastava i grbova u našoj zemlji. Napokon shvatismo da je BiH naša, da svi gazimo isto tlo, i dišemo isti vazduh. Vazduh sa naših brda i planina, naših šuma i rijeka, gradova ispunjenih ljudima i dušama legendi.
Poruka mira i ljubavi, razbijanja barijera i zidova lijepe naše, ne garantuje mnogo u ovom trenutku, ali ipak daje tračak nade da ćemo živjeti u drugačijim okolnostima. Gdje ime i prezime ne vodi glavnu riječ, gdje se glas razuma naširoko čuje. Ipak, do toga ima još čekanja i frustriranja, međutim lijepe stvari ne traju dugo, pogotovo ne ovdje, na trenutke se sve gore navedeno moglo osjetiti.
Ubrzo ljudi u crnim košuljama vratiše cijelu stvar na početak, na nacionalizam. Kako bi samo dobro bilo da ne postoje puleni koji će se prodati za sitne stvari, a da i ne razmisle o svima nama. Pulenima ne odgovara nacionalizam, oni misle da je tako, daleko su od naroda oni kojima odgovara. Ne brinite vratit će se oni narodu kada im opet zatrebaju mandati i fotelje, znate ono kada svi kao u inat zatvorimo oči i zaslijepimo unatoč svih nedača koje su nam prouzrokovali, sram da ih bude. Kako samo miroljubljivo izgledaju poslanici i ministri kada im trebamo, taj emotivni trenutak je teško riječima opisiv. Ljubav traje sve do zaokruživanja, nakon toga „ajmo Jovo, na novo“.
Na kraju nam samo ostaje da razmislimo o jednom srcu i jednoj šahovnici, koliko ih samo ima. Koliko zlobe, duplo toliko ljubavi, jedino što je zloba prodornija, raširena poput zaraze. Razmišljati treba i o budućnosti, treba se prisjetiti prošlosti, stabilno koračati i stvarati od svakog dana, bolji dan i život za sve nas.