Govno. To je izmet, može biti životinjski i ljudski, naravno. Govno se drugačije zove i đubrivo i to životinjskog porijekla. Govno se može i drugačije zvati, kao na primjer kaka, kakica, govance, sraćka, vanago, da bi se recimo umanjio osjećaj gadosti kada se spomene. Kada nas neko pita kako je kod nas, a ako smo realni i iskreni, reći ćemo da je ovo sranje pravo, jer jeste tako, na žalost, ali jeste, situacija je usrana, posrana i to od ljudi, ljudima. Ali kakvi su to ljudi, koji se poseru na živote drugim ljudima, vidjet ćemo dalje u tekstu.
Životinjsko govno, koje se koristi kao đubrivo, ima svoju dokazanu korisnu svrhu i na njega ne treba trošiti riječi previše, dok se oko ljudskih govana, kako samih govana, ali i ljudi od govana, može svašta korisno napisati. Za nekoga ko radi nešto ružno, koji nam uradi nešto ružno i odvratno, kažemo da je govno, jer je govno ružno i odvratno samo po sebi. Ako neko počne u kontinuitetu da bude govno, odnosno da se zagovna, onda konsekventno tome postane objekat ljudskog roda koji proizvodi govna, koji donosi govna u realnost, među sve nas, koji svojim govnima zagađuje prostor oko sebe, odnosno zovemo ga popularno u narodu, šupak.
Ljudi govana ili šupaka imamo raznih vrsta. Ovisno o načinu odvratnog i ružnog ponašanja, čovjek može biti prosto ili sofisticirano govno. Tako imamo ljudi koji su recimo, tvrda stolica, to su ona govna kao kahveni mlin, teško ga se kutarisati, natovario se, ubi, ne možeš ‘dahnut’ od njega, oči hoće ispasti dok ga se ne kutarišeš. Imamo onda ljudi koji su polu tvrda kategorija, to su oni što se primaju lagano, a kada ih se hoćeš kutarisati, onda je samo početak teži, malo koči, ali pri istrajnijem napinjaju, ispalite taku osobu kao metak, izleti i dalje nastavi plivati usranim vodama, u kojima mi evo već duži niz godina plivamo.
Imamo i onih ljudi koji su nepostojane suštine, karaktera, odnosno viskoziteta karaktera, jer što je suština karaktera gušća, odnosno što je karakter kompaktniji, i ako se karakter hrani ispravnim stvarima, onda je i stolica kod takvih ljudi uredna, stabilna i lako se čovjek kutariše iste. Međutim, kada je stolica rijetka, kao i karakter, onda imamo proliv ili popularno u narodu, lita, i ta lita je veliki problem. Čovjek mora paziti šta jede, gdje ide, jer ne valja ići daleko, može te lita uhvatit ‘u po’ puta, i šta ćeš onda, belaj živi. Takvi su i ljudi lite ili litonje, koji kada te se svežu, ne možeš ih se otarasiti nikako, taman ti misliš evo ih prođoše, a oni opet, samo se gore dolje po crijevima nešta vrzmaju, dosadni k'o lita, nema tog lijeka protiv njih, osim dobrog čaja za utvrđivanje stolice. I onda ta tvrda stolica krene u obračun sa litom i istjera je napolje iz organizma, iz karaktera, i opet čovjek može rahat nakašljat se, prducnut i tako slično.
Društvena septička jama
Fekalizacija ljudske rase, odnosno sociološka pojava u kojoj ljudi počinju da liče na svoje fekalije ili da se ponašaju kao fekalije u društvu, tj. da zagađuju društvo svojim lošim ponašanjem. U ovom procesu se ljudi identificiraju jedni sa drugim, pa tako nastane društvena septička jama, koja može biti u formi grada, stranke, organizacije, preduzeća, uprave, mahale, kluba…, gdje god ljudi fekalijaši dođu na čelo ili bolje rečeno, dođu na kraj, odnosno otvor. Ima ona izreka, da neko liči k'o govno govnetu.
Fertilizacija, odnosno pođubravanje zemlje, daje veliku korist, jer se iz takve zemlje ubiru hranjivi plodovi. Fekalizacija društa pak, daje nikakvu korist, odnosno proizvodi štetu u društvu, jer ne daje plodove, već uzima sebi plodove, a izbacuje košpice na obične ljude, a od košpica nikakve fajde za sada. Fekalizirano društvo je ružno, smrdi, smrad licemjerstva i korupcije se širi nadaleko, toliko daleko da niko ne želi da prođe, a kamoli dođe u fertilizan, a da bi se situacija promijena, potrebna je bujica čiste vode, sa nekih stotinjak kanadera koji bi kružili i zaljevali ove prostore domestosom, sve dok se ne spere, ne opere, svo sranje koje se nagomilalo godinama.
Pitanje je bilo vremena, kada će direktna asocijacija ljudi i njihovih fekalija dostići nivo sličnosti i komparativne vrijednosti. Takva vremena su došla, i samo oni koji su u govnima ili su govna, to neće da vide, oni mogu da vide, ali neće. Neće zato što su ili donijeli direktnu osobnu odluku da budu govno ili su primorani da budu više govno nego čovjek ili jednostavno nemaju kičme, a kao što znamo, govance nema kičme.
Možda će neko misliti kako je tekst neumjesan, ovakav ili onakav, ali takvim ja predlažem da se prvo o sebi zabave, da se malo priupitaju koliko su svoji, koliko imaju sebe u sebi, a koliko su u tuđim projektima i koliko drugih imaju u sebi. Neke stvari se ipak moraju radikalno adresirati, i poduzeti radikalne akcije ka čišćenju karaktera. Ja sam samog sebe saprao, oprao, izribao i opet se znam umeljati kako u svoja, tako i tuđim fekalijama, a pod fekalijama, ako neko do sada nije shvatio, se podrazumijevaju pogana razmišljanja, djelovanja prema sebi i drugim i na koncu kraja, što bi se reklo, stvaranje usrane situacije u životima.
Laskativ
U vrijeme tinejdžerskog džahilijeta, na alternativnim sijelima koja recimo nikad neće doći u tom stilu do nekih dijelova Visokog, imali smo jednu temu, koja je bila jednostavno nezaobilazna, a ta tema su bila govna od ljudi i govna općenito. S obzirom da sama defekacija u podsvjesti izaziva ugodan nadražaj, a kako ne bi bio ugodan kada se čovjek oslobađa nepotrebnog viška tereta u sebi, tako je i tematika izazivala ugodan smijeh, a pronalaženje i definiranje šupaka i govana od ljudi, su također imali ugodan učinak na škvadru, jer su nam se pretpostavke i praktične percepcije i informacije poklopile, u afirmativnom smislu prema nekim osobama. Taj proces vjerovatno traje kod svakog od nas, kome god ljudi koji su proizvod društvene defekacije, odnosno, oni koji su u stvari nepotrebni višak ili teret društvu, jednostavno smetaju svojim upornim stvaranjem konstipacije u društvu.
Trenutna situacija koju imamo u našoj improviziranoj septičkoj jami od države, u kojoj živimo u ovoj lijepoj zemlji Bosni i Hercegovini, je u stvari sociološka konstipacija, zatvor, koji je nastao jer su se šupci i govna prenapučili u svom postojanju i djelovanju i da bi se konstipacija prekinula, potreban je efektivan laksativ. Laksativ može biti evropske proizvodnje ili domaće, ovisno o potrebi i brzini primjene. Ali da je potreban, više nego potreban, prijeko potreban, neophodno potreban, to je više nego stvarnost i alarmirajuća činjenica.
Imam ideju za kratki film, u kojem čovjek na tavanu, pronađe neke stare naočale, stavi ih na glavu i izađe vani, među svijet. Kad ono, te naočale imaju čudni efekt, razlikuju ljude od govana ili šupaka, i ako je neko ispravan, onda je takav kakav je, a ako nije, onda je u obliku maskote Michelina, ali u krem boji, i tako se razaznaje kao govno ili pakaš. Nakon jednog izlaska vani, čovjek više nikad ne bi stavljao te naočale, niti bi izlazio u tu asfaltnu septičku jamu, u kojoj razna vrsta fekalijanaca hodaju i jedni druge fekaliziraju svojim usranim karakterima i djelovanjem.
Laksativ, ta čudesna riječ, laksativ nam treba, da proguli ovaj zatvor od govana, koji nam se dešava već 20 godina. Govno se govnetom izbija. Govno govnetu liči, svi za govno govno za sve, bolje govno u ruci nego šupak na grani, ko drugom govno podmeće sam u septičku jamu upada, ko rano rani u tri govneta stane, po govnetu se šupak poznaje, ko tebe govnetom ti njega litom, ne lipši šupče do smeđe septičke jame, bolje se laksativirati nego konstipirati, šupak je šupku govno, govno se defekizira dok je vruće, govno ne pada daleko od šupka, gdje je puno šupaka litava su govna, gdje ima govana tu ima i šupaka, jedno govno ne čini šupčinu, kad šupka nema govna kolo vode, šupak te tuži šupak ti sudi, kako došlo tako se i posralo, ko sa šupkom liježe usran ustaje, ko se kaki taj se voli, ko se zadnji kaki najslađe se kaki, mi o govnetu, a šupak na vrata, na kraju šupka je svjetlo, ne trči pred govna, nema govneta bez šupka, nije govno sve što smrdi, para na paru govno na govno, govno koje smrdi ne ujeda, prvo se napni pa reci uh, rugalo se govno liti, sam se pokakio sam se usrao, sve je dobro što se dobro pokaki, sve što je dobro kratko se kaki, svuda pođi al’ svojoj hali dođi, što možeš pokakiti danas ne ostavljaj za sutra, u sranju su kratke noge (posebno na čučavcu), u muci se poznaju junaci (kada je stolica tvrda), šupak caruje, a govna klade valjaju, šupak dlaku mijenja al’ govna nikada, i za kraj, ja kakim dakle postojim.
Živio laksativ, živioooooo!!!