Dugo sam razmišljala da li da ovu temu načnem i napišem koju rečenicu o istoj, da li je vrijedno toliko na to obraćati pažnju, ali to je jednostavno jače od mene.
Uzimam kartu jednosmjernu kroz svaku narednu riječ, ne žalim što ću ih izgovoriti!
U šta su se pretvorili ljudi? Komšije, prijatelji, poznanici, ljubavnici? U ažbahe, u vještice iz bajki, u svekrve i sestre iz meksičkih sapunica? Čemu to ide, šta je srž takvog ponašanja? Kako jedna osoba odluči da želi takva da bude? Jesu li takve osobine u genima? Je li im to dođe na san pa postaju tek takvi?
Ne znam ima li mi išta gore kada se sretnem tek tako u prolazu s nekim poznanikom (u narodu poznato s prijateljem, doduše jednim od hiljadu takvih) koji me pozdravi:
– „Čao, gdje si, šta ima“?!
U momentu kada želim da odgovorim, već smo se mimoišli, već je skinuo/la onaj lažni osmjeh s lica, koji je prerastao u: „Boli me k**** za tebe“!
Ja ovo shvatam kao pitanje koje traži odgovor, dok je nekima ovo tek tako nabrajanje riječi u datom momentu jer inače ne znaju šta bi drugo rekli! Ja ovaj pozdrav s ovakvim ponašanjem zaista ne razumijem! Šta je taj neko u mom životu, zašto sam se pozdravila s njim/njom, da li ovo ponašanje ima svoje specifično značenje i izgovranje, da li je u grupi poslovnih riječi pa nikako da se izdvoji, da je neko napiše i da definiciju za istu?!
Najdraži su mi oni koji s tobom „cool“ razgovaraju, ono sretnu te na kafi, onda kada ti odmaraš svoje moždane vijuge s osobom s kojom želiš tada da budeš i počnu te tušiti s pričom eto kako si ti, oni nemaju vremena da ti se jave. Imaju mnogo obaveza, baš je šokantna činjenica da se ne možete nafatati na kafi već nekoliko godina.
Šta je s onima koji jako dobro znaju ko si ti, poznajete se dugi niz godina preko nekoga ili iz grada, proveli ste neko izvjesno vrijeme u istoj sredini zajedno, na nekim okupljanjima, jako dobro zna vaše ime i prezime i tek tako prođe pored tebe bez pozdrava?! Poslije tih zajedničkih skupova često se sretalo i normalno pozdravljalo, kad odjednom „PUFF“. On na Aladinovom tepihu leti tako oko tebe, nekako ti svojim ponašanjem nametne osjećaj da je nekako iznad tebe, da je to što se znate, ustvari ti njega poznaješ, a ne on tebe.
Na ovakvim komšijsko –poznanskim odnosima se bazira Visočka čaršija, čitava tematika, pa čak i način življenja.
Stari dobri školski drugari danas više ne postoje. Svi su u nekim svojim filmovima „uspješnosti“, svi su odjednom odrasli i puni pameti, nekako ne prilagodljivi, samo si ti duduk u cijeloj toj situaciji jer želiš normalnu komunikaciju. Pa se pitaš jesi li ti prolupao ili su ti takvi na svoju ruku?!
Mahalaši
Ljubavnici, e oni su mi najjače! Ovo s osmijehom pišem jer ne znam zaista kako „ofirniju“ situaciju pretočiti u slova. Pustit ću vas da se sami prisjetite takvih situacija i da nabacite isti ovakav kez kao i ja. Vjerovatno ste viđali iste ili ste sami kompozitori ove situacije.
Mahalaši, pa da nije vas, ja zaista ne znam kako bi svijet funkcionisao. Sada ću se ubaciti u ulogu doktora i uspostavit vam dijagnozu i osjećat ću se tako slobodno da napišem sve što želim. Imam nekoliko teza:
-Mahalaši vi dok prepričavate tuđi život, ti „izmahalani“ ga žive.
-Dok sprovodite istragu, jel ona s Hamom ili s Reufom, je li Reuf glup, da li shvaćate da ste upravo protračili svoje vrijeme???
-Dok pišete biografije o drugima s lopate u lopatu preko koljena, jeste li svijesni da je taj podatak zapravo vaša unutrašnja želja koju ostvarujte preko drugih? Dokazano u 70% slučajeva.
-Da li ste znali slućajno da ove navedene činjenice čine vaš život jadnim?
-Jeste li svjesni da ste ovim postupcima gore navedenim sami sebi dokazali da je vaš život bezbojan i živite tuđe boje, koje vas tek tako frcnu?
-Da li znate da ste sami sebi kroz vaš cijeli život dokazali da vi ne znate da živite bez trača?
-Da li znate da nemate život?
Pošto ste sada pročitali nešto što do sada niste shvatili, vjerovatno ste u šoku i molim vas nadomirite ovu situaciju bacanjem pogleda u komšijin prozor i vratite se u normalu.
Zlobne, zavidne i pakosne osobe su mi kao jabuka Njutnu, veliko otkriće, gdje imam inspirativne susretljive momente s dozom mučnine koja obuhvata cjelokupno gađenje na ovakve osobe. Vi ste na dnu dna. Na dnu, koji stružete jezikom da bi bilo još dublje, želim vam da nastavite do kraja života da imate takav apetit… Ima li veće kazne za vas osim da imate i dalje takav život?
Nadam se da sam vas podsjetila da ovakve osobe nisu vrijedne pažnje, nisu vrijedne spomena, a tek dara od Boga da žive takav život, vjerovatno samo On zna zašto ih ostavlja tu oko nas da tek tako trčkaraju u pokušaju življenja. Ko voli životinje možda zavoli i ljude.