Do popularne karijere brzo se dođe, biti umjetnik – to je maraton

Profesionalno se baviš muzikom već oko osam godina i sve to vrijeme nastojiš sevdah oživjeti, dati mu tvoju jedinstvenu notu i približiti ga nekoj novoj publici. Koliko si zadovoljan onime što si do sada učinio i koliko je tvoja misija uspješna?

Damir Imamović: Zadovoljan sam, mada kad je čovjek „unutra“ sve nekako presporo ide. Ne obazirem se mnogo na ono što je bilo, idem naprijed i uvijek imam masu ideja. O uspješnosti neka sude drugi, a i osam godina je premalo. Često smo svjedoci da neko poredi nas mlađe koji smo faktični tek na početku sa legendama sevdaha koje su radile i po 40-ak godina, u potpuno drugačijim uslovima. Popularnu karijeru nije toliko teško napraviti u kratkom periodu, ali pokušati nešto u umjetnosti – to je maraton. Ipak, sretan sam kad vidim koliko istinskog interesa za sevdah postoji. Upravo sam se vratio sa jedne trodnevne radionice u Hrvatskoj gdje sam podučavao dvadesetak ljudi svih generacija pjevanju sevdaha. Takav interes i posvećenost sigurno su novina i treba se tome radovati i dalje raditi.

Zadnjih godina sevdah je u našoj zemlji mlađa populacija masovno prihvatila ili možda bolje rečeno, određene sevdalinke su kroz obrade dostigle veliku popularnost. Kako gledaš na tu pojavu da se u klubovima i folkotekama na muzičkim listama zajedno sa turbofolk hitovima nađu i određene sevdalinke?

Damir Imamović: Svaki muzički žanr ima i svoje primitivne verzije, i popularne, i sofisticirane, i klasične, itd. Pogledajte koliko i u evropskoj umjetničkoj muzici imate šunda koji se predstavlja kao «umjetnost» samo zato što se svira na instrumentima klasičnih majstora. Ne bih se posebno brinuo zbog toga niti na to trošio vrijeme vaših čitalaca. Osim toga, jeste li primijetili da se o sevdahu najviše govori u kontekstu žalopojki o turbofolku, a jako malo u kontekstu ozbiljne priče o samom sevdahu?!

Neizbježno je pitanje modernog vs. tradicionalnog izvođenja sevdalinke, iako si se ti u predavanju „Deset najčešćih zabluda o sevdahu“ na određeni način bavio irelevantošću tog pitanja. Ono što me zanima jeste stav o tome koliko tvoj način interpretiranja može nadživjeti tebe i šta misliš koliko, kada je riječ o tom kontekstu vječnosti, tradicionalna sevdalinka ima prednost?

Damir Imamović: U svakom kontekstu – „tradicionalna sevdalinka“ ne postoji! Šta se misli pod „tradicionalno“? Tamburaški orkestar? Veliki orkestar sa dvije harmonike, tri violine, električnim bassom? Ili sazlijska svirka? Ili solo glas djevojaka koje su nekada pjevale najrazličitije pjesme u privatnoj sferi? Ili možda bel canto verzije između dva svjetska rata? Tradicionalni žanr kojeg mi danas zovemo „sevdah“ je sve to zajedno i u svakom od tih izdanaka imao je i dobre i loše momente. Čistunci koji svode sevdah na samo jedno iskustvo, na samo jedan zvučni kolorit ili, što je još tužnije, na jednog pjevača/icu, nisu nikada ni upoznali širinu mogućnosti ovog žanra.

Nastupaš ne samo u našoj zemlji i regionu, nego i šire. Kakva su tvoja iskustva sa tih nastupa, na kakav način stranci prihvataju sevdalinku?

Damir Imamović: Značajan dio nastupa imam na internacionalnoj sceni. Postoje jako dobri festivali i koncertni prostori koji su u posljednjih 30-ak godina odgojili jako dobru publiku za najrazličitije muzičke tradicije u mnogim evropskim i svjetskim centrima. Vjerujte da pojedinci iz tih krugova često znaju više o muzici Balkana nego mi domaći. Odavno to više nije „prvo upoznavanje“ nego se radi već o ozbiljnim stvarima. Mnogi balkanski muzičari žive po svijetu, drže radionice, prave kontekst za novu generaciju. Ipak, mislim da je još uvijek previše koncentracije na muzičku priču koja je proizvod onoga što zovu „balkanizam“: „pojest, popit i poklopit“ vrsta muzike. Ali, i to se mijenja.

Posebno na albumu „Damir Imamović“ koji je izašao 2010. godine si se bavio interpetacijom nekih manje poznatih, pa i zaboravljenih sevdalinki. To možda govori o tome koliko ti je više stalo do stvarne edukacije i potpunog istraživanja sevdaha, od dodovravanja publici interpretiranjem poznatih pjesama?

Damir Imamović: Cijela moja solo faza je ponajviše obilježena takvim „čudnim“ pjesmama. Danak je to mome druženju sa majstorima sevdaha: Eminom Zečaj, Hašimom Muharemovićem, Zekijom Ćuturić, Slobodanom Stančićem, mojim ocem Nedžadom, Spasom Berakom i mnogim drugim važnim ljudima od kojih sam učio i učim. Na albumu „Svrzina kuća“ iz 2011. otišao sam još dalje u tom procesu. Ima nešto u tome kad sviraš sam, solo, da možeš pričati priču na drugačiji način nego s bendom pa tako i više slobode uzeti, isprobati razne pjesme.

Dešava li ti se na nastupima da primijetiš da je publika došla možda sa nekim drugačijim očekivanjama, da su mislili da ćeš pjevati poznatije stvari ili na malo drugačiji način? Dođe li do toga da ne možeš uspostaviti iskren kontakt sa ljudima koji su te došli gledati?

Damir Imamović: Do prije desetak godina sevdah se slušao gotovo isključivo u kontekstu narodnjaka tako da mi se, kada sam tek počeo svirati, dešavalo svašta. Ipak, nikada nisam imao problema sa samom publikom. Publiku ne treba potcjenjivati: ljudi hoće puno više od onoga što im se daje! Problem nastaje kada posrednici između umjetnika i publike počnu odlučivati u ime publike pa te počnu dovoditi u situacije u kojima ispadas smiješan. Mislim da su, historijski gledano, za prelazak većine sevdalista u narodnjake krivi više producenti i menadžeri koji su ih bukirali na istim koncertima sa najprimitivnijim muzičkim izdancima nego muzičari sami. Ja danas imam neko tržište na kojem mogu izabrati gdje da sviram. Ranije generacije to najčešće nisu mogle. Zbog toga sam uspio sam sebi izgraditi publiku i neprestano je proširivati tako da mogu s ponosom reći da sam neke ljude možda i prvi put uveo u sevdah.

Možeš li izdvojiti neke sevdalinke koje su ti posebno drage i bitne? Postoji li možda neka koju nikada ne bi izvodio?

Damir Imamović: Bitne su mi uvijek pjesme na kojima trenutno radim. Trenutno su to, sasvim slučajno, neke komplikovane pjesme vrlo neobičnih melodijskih linija. Što se tiče ovih koje ne bih izvodio tu se stvari s vremenom mijenjaju. Da bih snimio neku pjesmu treba na njoj da radim izvjesno vrijeme, da mislim o njoj, tražim različite verzije, pokušavam smisliti svoju (i pjevački i tekstualno i aranžmanski). U zadnje vrijeme dosta i pišem tako da će i to uskoro doći na red za izvođenje…

Pored sevdaha, šta još voliš da slušaš?

Damir Imamović: Slušam najrazličitiju muziku i u njoj obično tražim nešto što mi je važno za moj izraz. Nekako muzičari slušaju muziku prilično različito od drugih ljudi. Recimo, ne mogu sjediti i pričati uz muziku jer me muzika angažira, počnem slušati, analizirati…

Ostvario si saradnju sa Jadrankom Stojaković, za koju si rekao da ti je bila jedan od uzora dok si bio mlađi. Kakav je osjećaj svirati na istoj bini sa ljudima koji su te na neki način inspirisali?

Damir Imamović: Predivan je osjećaj, mada često svu ljepotu osjetite tek poslije. Dok stvar traje često se prepadnete, niste sigurni, treba vremena da se priviknete. Ako usred svirke počneš misliti „Jao, upravo stojim kraj Jadranke Stojaković!“ –  gotovi ste na sceni :).

Pored ove, zanimljiva je i saradnja sa Frenkijem. Otkud ovaj spoj naizgled nespojivog, jesi li zadovoljan kako je to na kraju izgledalo?

Damir Imamović: Frenkie je beskrajno kreativan i važan u onome što radi na našoj sceni. Drago mi je da smo snimali zajedno. Dugo smo tražili šta bi to bilo i na kraju je stvarno ispalo mnogo dobro. Aranžman Erica Bajramovića značajno je doprinio tome da stvar bude nevjerovatno puno slušana.

Na čemu trenutno radiš? Šta možemo očekivati od tebe u budućnosti?