Nikome ne treba ništa pričati jer svi dobro znaju sve. Muslimani općenito, Bošnjaci, Turci, Arapi, boluju od sindroma sveznanja. Zato i nemam cilj nikog da podučavam, ali u zemlji gdje se o živom vodi računa tek toliko da se može kroz neku statistiku provesti, a o mrtvom tek toliko da bi se na njemu šta ušićarilo bilo kroz vjerske ceremonije ili sjećanja na tragedije, nije zgoreg spomenuti da ima mezaristana na kojima još za života ne bi poželjeli da se u njima ukopate.
Musliman ovih prostora ma koje nacije da bio, Bošnjak, Rom, Albanac, Bosanac, njemu je na onaj svijet ići po jednim obredima – islamskim.
I dok su duše šehida u džennetu,a duše ostalih vjernika po jednom mišljenju također u džennetu, prije samog proživljenja, a po drugom, slobodno se Zemljom kreću, razlika između živih i mrtvih je vidljiva čak i u ovom pojavnom svijetu. Osim ako prihvatimo za istinu da oni što se tijelima još kreću po zemlji spadaju u duhovne mrtvace, još prije tjelesne smrti kada će postati mrtvi iz obje perspektive.
U duhu popisa stanovništva sa jedne sa jedne strane i novih internetskih međumezhebskih pljuvanja, iako ja ovdje u realnom životu ne vidim nikakve mezhebe, sa pravom se pitam u duhu koje nacije, vjere ili mezheba su ove slike…
I dok nam neki naši ugledni akademski profesori indirektno poručuju da je Kerbela prošlost, zaboravljajući da je svaki dan Kerbela i svaka zemlja Kerbela, a savjetuju kao zamjenu čuvanje izvora rijeka, potoka, pećina, dovišta i mezaristana, što je posao službi koje za to primaju plaču, te tako svodi, a da i ne primijeti univerzalnu nebesku poslanicu na lokalnu kulturu, a zna se kako su Indijanci prošli, iako nam se poručuje da ne smijemo biti kao Indijanci, mi nismo izgleda ni tom Indijanskom nivou dorasli…
Postavlja se pitanje ko je ovdje živ, a ko mrtav?!
„Tvari su, nisu živi i ne znaju kada će biti oživljeni“. Sura An Nahl 21. Ajet.
(Opaska: Ajet iako govori o kumirima, kao i slični kur'anski ajeti može poslužiti u islamskoj tradiciji nekada i za metaforičnu poruku ili unutrašnju poruku).
