Tvoj prvi uradak „Postcard From Sunny Neighbourhood“ pojavio se prije skoro deset godina na tržištu. Možeš li se za početak vratiti u to vrijeme i dozvati ponovo emociju koju si nosio sa sobom tada, kao kreativni mladić koji se spremao da donese jedan novi zvuk na naše prostore? Koliko sam shvatila, tih prvih pet objavljenih pjesama cjelina su koja je činila tvoj diplomski rad na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo?
Basheskia: Tih prvih pet uradaka nisu bili namijenjeni za izdavanje, već kao muzički dio videa od 25 minuta koji sam napravio kao dio svog diplomskog rada. I sam sam bio iznenađen ponudom Gramofona i Edina Zubčevića da ih objavi na CD-u. Tako je i stvoren Basheskia. To su bile moje prve pjesme, kada sam umoran od pank-rok bendova i podrumskih svirki odlučio da počnem praviti svoju muziku, na način da sviram sve instrumente sam. Imao sam kompjuter, skromnu zvučnu kartu i jedan mikrofon. I gomilu snova. Želio sam praviti muziku koju dotad nisam čuo ovdje niti je svirao. Svijet digitalnog zvuka je omogućio da sam snimam bubnjeve u podrumu, gitare i vokale u spavaćoj sobi i da pravim od tih zvukova nešto što ni sam nisam očekivao. Eksperimentisao sam s onim što sam imao i bivao vođen muzičkim uzorima koje sam slušao i koji su tada bili u vrhu muzičke scene, kao što su Aphex Twin, Massive Attack, Portishead, Tricky, Underworld, Boards of Canada. Pokušavao sam se približiti njihovom ogromnom zvuku u svojoj spavaćoj sobi na zvučnicima kućne linije. Sad mi to izgleda veoma naivno, i iako nisam zadovoljan svojim prvim izdanjem zvukom ili aranžmanima, ponosan sam rezultatom i što sam imao hrabrosti i dječije naivnosti da to uradim i objavim.
Poslije toga izlazi i album 23/23 kojim se zaokružuje jedna dotadašnja priča Basheskije kao samostalnog umjetnika jer će ti se na sljedećem albumu pridružiti i Leonardo Šarić – Edward EQ. Kako je počela vaša saradnja i, možda još bitnije, zbog čega? Kakva je razlika u samostalnom i stvaranju u paru? Gdje se ti bolje osjećaš?
Basheskia: Pa definitivno se bolje osjećam u paru sa Leonardom. Imam veliku privilegiju što radim muziku sa njim i učim od njega. On je odličan i inspirativan muzičar, kompozitor i pravi odlične zvukove, svestran je i imamo veoma sličan muzički ukus. Pomogao mi je da napredujem i da širim vidike. Raditi muziku sam je poprilično uzbudljivo na početku, ali kada dođe neko ko ti otkrije nešto u sebi samom, to je tek inspirativno i iznenađujuće. Inače, uvijek tražim da me muzika koju pravim iznenadi. On je bio jedan od rijetkih ljudi koji su se bavili elektronskom muzikom, ali koji nije bio zadrt u tom smislu, već svestran i naslušan dobre muzike i spreman za eksperimentisanje. Raditi muziku sa njim je više nego inspirativno i uzbudljivo.
Za razliku od prva dva izdanja, „Can I Play With Your Memories“ dosta je tamniji i suroviji, te zaobilazi bilo kakve lokalne ljudske patnje. Moglo bi se reći da se radi o albumu koji svira univerzalnu bol. Jesi li možda pomoću ovih devet pjesama umirio nemir tokom traganja za odgovorima na ona velika pitanja?
Basheskia: Taj album je uzeo nekoliko godina mog života. Nikad se nisam posvetio zvuku niti tekstovima kao tada, niti ću više. Moram priznati da sam isfrustriran ignorisanjem koje je taj album doživio, iako ni sam ne znam šta sam očekivao. Izdat je bez promocije i samostalno u vrijeme kada su albumi kao cjeline već izumrli, pogotovo u nezavisnom izdavaštvu. Bavili smo se univerzalnim temama patnje, istina… I sad sebi zamjeram što je tako mračan i melanholičan, što sam dozvolio sebi da uronim u crnilo toliko. Veoma sam ponosan na taj album i lično mislim da je to jedan od albuma najboljeg zvuka na ovim prostorima i nikada mi neće biti jasno zašto je izignorisan u tolikoj mjeri. Željeli smo napraviti album bendovskog mračnog zvuka kasnih osamdesetih po uzoru na “Angel dust” Faith No Morea ili “Earthling” Davida Bowiea, na svoj način. I mislim da smo uradili odličan posao u potpuno improvizovanim uslovima.
Taj zadnji album je izašao prije oko četiri godine, i tada si rekao da na njemu, za razliku od prethodnog materijala, nema humora jer ne osjećaš potrebu da se na taj način izražavaš, te da bježiš od svake trivijalnosti. Imaš li još uvijek takav stav i šta se može očekivati od novog Basheskije?
Basheskia: Neki dotadašnji slušaoci naše muzike su nam zamjerili na crnilu i pomanjkanju humora, te rekli da nas više neće slušati. To je uredu. Sviđa mi se iskrenost i to najviše cijenim i to mi pomaže da napredujem i znam šta radim. Nove pjesme koje pravimo, ali ne objavljujemo, uglavnom jer nemamo podsticaj niti feedback od publike, su definitivno bez trivijalnosti i bez otvorenog humora. Pronašli smo svoj zvuk, kojim smo zadovoljni, i njega se držimo. Mislim da povlađivanje trendovima vodi ka gubitku vlastitog izražaja, a on je nama najbitniji. Doduše, komercijalna vrijednost ispašta, ali mi nikad nismo ni bili komercijalan bend, ne znamo kako se to radi. Nemam ništa protiv humora i volim muziku koja se bavi tim, humor je prosvjetljujući. Naša muzika nastaje u dugim vremenskim periodima i ne trpi trenutačnost koju humor podrazumijeva. Trudimo se da pravimo muziku kakvu nismo nigdje čuli, svoju muziku, a na publici je da odluči da li će uživati u nečemu novom ili će se zadovoljavati varijacijom koju su čuli više puta.
Pjesma „Stay Away From Heaven“ i spot za nju ipak kao da se bave malo konkretnijom temom, tačnije problemom?
Basheskia: Kao i “A.I.M.” i još neki videoradovi iz prošlosti, ova pjesma je nastajala uporedo sa videom i tematski je posvećena. Naša želja je bila da napravimo video i pjesmu koja će se baviti problemom droge, koja je, čini mi se, veliki problem danas kod mladih, ali i kod starije generacije. Željeli smo skrenuti pažnju na apsurd svijeta u koji zapada onaj koji se predaje drogama, na krajnosti užitka i horora posljedica, i kratak put između njih. Neki od ljudi koji su pogledali spot komentarisali su to kao promociju drogiranja, što je potpuno suprotno od onoga što video govori, pogotovo ako se pogleda do kraja :). Mislim da se problemi mogu početi rješavati tek kada se počne otvoreno govoriti o njima. Kao i u većini dosadašnjih spotova, željeli smo ići u krajnost, jer mislim da danas muzički video mora biti ekstreman u kontekstu onoga šta prikazuje, kako bi imao efekta.
Spomenuta pjesma najavljuje istoimeni album koji uskoro treba da se pojavi na tržištu. Imaš li neka očekivanja u vezi s nadolazećim materijalom. Šta bi želio da se desi s novim pjesmama?
Basheskia: Nemam nikakva očekivanja, poučen prošlošću. Tržišta nema, i ako ima, mi nismo prisutni na njemu. Krivica je potpuno naša, jer se bavimo muzikom koja, očigledno, nema publiku u svojoj domovini. Kulturološki šok koji ova zemlja doživljava je nešto potpuno suprotno od onoga što sam ja očekivao kada sam se počeo baviti svojom muzikom i produkcijom. Ja sam razočaran u svakom pogledu, tako da nemam ni entuzijazma kao prije. Što se tiče naših novih pjesama, one će se naći sljedeće godine u dokumentarnom filmu “Between Two Mountains” britanske produkcije, a planove za objavljivanje na nosačima zvuka ili diskografsku promociju nemamo, jer glupo je očekivati, nakon dosadašnje domaće medijske i javne pažnje, neku promjenu. Tako je kako je.
Zvuk koji stvarate djeluje dosta bogato, žanrovski imate više odrednica i produkt je na kraju čista moć. Međutim, s obzirom na to da ste samo dvojica u timu, koliko je teško tu energiju iz studija prenijeti na živoj svirci?
Basheskia: Pa to je pitanje koje rješavamo iz nastupa u nastup. Trenutno imamo postavku sa elektronskim instrumentima, sekvencama i vizualizacijama i to funkcioniše poprilično dobro. Nismo nikad željeli okupiti bend jer smo po prirodi hermetični obojica i najbolje funkcionišemo kada smo sami. Valjda zato što i sami želimo promovisati taj vid nastupa koji niti je bendovski niti di-džejevski, kakvim se, nažalost, ne bavi skoro niko na ovim prostorima. Ovdje si ili DJ ili bend. Ako nema bubnjeva i pojačala na bini, automatski te proglase DJ-em i u startu poništavaju autorsku vrijednost. Riješimo se predrasuda! A mi smo tvrdoglavi i ne odustajemo. Sada je u timu i Edita Gazibara, koja odlično radi vizualizacije, pjesme su prearanžirane i zvuče potpuno drugačije nego na studijskim snimcima. I ima puno energije.
Kako gledaš na elektronsku muziku danas kod nas i u svijetu? Uz nju se, nekako, vrlo lako može povezati površno, jednolično, samodovoljno ispoljavanje emocije i takvi pogledi na svijet – osim ako se ne zarovi malo dublje kako bi se pronašli neki vrijedni pojedinci. Postoje li neki koje bi ti izdvojio, koji te u ovom trenutku nadahnjuju?
Basheskia: Sama definicija “elektronska muzika” meni je odbijajuća. Skoro sva muzika koja se snima danas je elektronska u nekom smislu. Čak i Metallica edituje ono što se odsvira. Kod nas vlada ogromna predrasuda prema tom nazivu i sve što nosi odrednicu “elektronsko” u startu je etiketirano kao “neljudsko”, “neodsvirano”, “bez duše” i sl. Za mene postoji dobra i loša muzika. Ako budi emociju, nije mi bitno kako je nastala i iz čega, da li je snimljena sa jednim mikrofonom i gitarom ili u milionskom studiju ili na kompjuteru – nije važno. Bitno je da me dira. Ima jedna emisija na Radio Sarajevu: “Muzika je najbolja…” by Ognjen Totić. Tamo čujem odlična nova imena.
A muzika generalno? Posebno kada je riječ o našoj zemlji? Kamo idemo, gdje stojimo?
Basheskia: Idemo u ponor. Kad bismo barem stajali… Ja se užasavam popularne muzike, pogotovo domaće. Ne želim da ispadam kao neko ko kritikuje sve i ništa mu nije dobro, ali meni je rijetka dobra muzika, pogotovo ovdje. Nova domaća muzika je trivijalna, svi pjevaju o propaloj ljubavi ili korupciji političara i besparici, kao da je to nešto čega već nismo odavno svjesni. Sve mi je to tako dosadno, isti stihovi, jadikovke i ritmovi se ponavljaju već godinama. Rijetka je inspirativna muzika, originalna, uzbudljiva… Ali je ima! Nažalost sve manje i sa manjim uspjehom nego prije. U zadnjih nekoliko mjeseci sam producirao nekoliko novih domaćih dobrih bendova: Moontrip, In The Room, Bosnische Post. To su odlične i originalne pjesme, dobri tekstovi, dobra svirka, ali komercijalni uspjeh i šansa za preživljavanje takvih bendova i muzičara u tom poslu je ravna skoro nuli. Ne želim da zvučim obeshrabrujuće, samo govorim realno i iz iskustva. Pored užasa koji pune koncertne dvorane i kojima smo preplavljeni putem televizije, i zatupljenosti izmistifikovanim dosadnim trendovima kao što je sevdah, ovakvi novi originalni muzičari i umjetnici mogu da djeluju samo u uskom krugu malobrojne publike, što nije dovoljno za opstanak scene.
Edo K. je sretan jer je pronašao mir u svijetu muzike. Čine li ti izleti mističnog lika u druge realnosti mirnim i Nedima Zlatara u našoj realnosti?
Basheskia: Pronađem odgovor tu i tamo. Pa se zaputim dalje…
federalna.ba/Hilma Unkić i Adnan Jašarspahić/Visoko.co.ba