– Evo, sada si tu – rekao mi je nekako procudnim tonom, recimo dovoljno čudnim da sam se osjećala kao dugogodišnji bjegunac koji je na kraju, protiv svoje volje, završio u kandžama vrhovne vlasti. Ali nisam se dala. Moj ponos i rijetko viđeni karakter mi nisu dopuštali, kao i nikada ranije, da se polakomim.
– Dopusti mi da ti kažem nešto što već odavno čuvam u sebi.
Znala sam da ću, prije ili kasnije, doći do tog stadija kada će me baš on obasuti milionima nepromišljenih fraza. Morala sam se riješiti tog osjećaja tereta, prije ili kasnije. A bolje prije.
– Dobro, samo, molim te, ne stvaraj razne scenarije u glavi, zbog tebe mi je već odavno popustila izolacija na živcima! – suviše oštro, ali svejedno, ništa neobično, bar kad sam ja u pitanju.
I onda je počelo…
– Prvi put kad sam te vidio, vjeruj mi, kao da i nisam. Znam kako sada misliš da ni rečenicu sastaviti ne znam, ali, čekaj. Toliko toga se krije iza loše poredanih riječi jednog mutavca. Nakon što je prošlo izvjesno vrijeme, odlučio sam, nekim, moglo bi se reći, prividnim i pomalo nedefinisanim nagovorom, da zaronim u dubine tvojih očiju koje su uvijek bile tamne, a u njima su se nazirale nepregledne dubine. Znaš, ponekad mi se činilo kako sam na korak od cilja jer si mi davala slatke plodove svoje milosti koja je bila jako rijetka, nepojmljiva. Ali odmah, kao da znaš, nesnošljivim iskrama koje u intervalima nanosi tvoj pogled, odbaciš me tako daleko, čak i dalje nego što sam bio kada je sve počelo. Vrijeme je prolazilo, moja radoznalost i jaka želja za dopiranjem do tebe onakve kakva zaista jesi, nije… Nisam mogla da vjerujem kako sve ove dugo očekivane riječi proizilaze iz tog malog, lakomislenog dripca. Svejedno, rekla sam mu: – Jesi li završio? Već sam pomalo umorna od tebe i tvojih loše montiranih izliva otrcane ljubavi. Uz to, loša ti je i koreografija. Jednostavno, loš si. – I da, prije nego što odeš, još samo nešto. Nisam dostigao željeni cilj, ali nešto drugo sam sebi priuštio i dao na znanje. – Ma da, a koju to sad glupost? -Mislio sam da znam pročitati ljude, ali s tobom je to nemoguće. Ti si zbroj svih mogućih nelogičnosti u jednoj ženi. Prostim ti, kao i sve ranije. Znaš mene, uvijek su mi kompromis i tolerancija bili patrole. Iznenađena, povrijeđena istinom, samo sam se okrenula i otišla. Noge su mi bile teške, teže od olova. Sve me vuklo zemlji. Ne mogu još uvijek da vjerujem da je baš on, nakon toliko propalih pokušaja, zavirio pod crnu mantiju koja je obavila još nekada davno moje srce i zarekla se istog trenutka da nikada niko neće uraditi ništa slično. A gle, desilo se…