Desilo se napokon ono što se dugo vremena iščekivalo, navijalo, razgovaralo, sanjalo, napokon je jedan segment naše države uspio pobijediti i plasirati se na najveće svjetsko takmičenje. Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Brazilu 2014. godine, iduće godine, u neka doba ćemo gledati naše sportske fudbalerske sunarodnjake kako se takmiče sa ostalim najboljim fudbalerima na svijetu. Divno, krasno, fascinantno, sublimirajuće, jedna velika katarza za sve nas koji volimo sport i ovu lijepu zemlju osjećamo svojom domovinom, a ne sredstvom za bogaćenje na osiromašenicima. Jedna velika parcijalna katarza.
Osiromašeni uran, opasan je, ali osiromašeni insan, to je već tuga. Kada čovjeka koji je pošten, prosječan, ali vrijedan, ne talasa, voli da živi u miru i rahatluku, kada ga osiromašite, svojim bezobrazlukom i nesposobnošću da mislite i pridonosite nikom drugom osim sebi, onda je to jad i bijeda, tuga i potreba za katarzom je sve veća i veća. Da je Bogdo, ova fudbalska katarza epidemiološka, pa da se prenese i na ostale sfere života, ali nije, da ne spominjem ovaj dolje zaključak, koji slijedi, da ga ne spominjem opet.
Osiromašeni insan, za razliku od urana, nije opasan, kao uran, jer osiromašeni insan, u osnovi se odmah zadevera o svom jadu i zablokira u reakciji prema onome ko mu servira taj jad. Isti sam ovakav. Na žalost. Taj reakcioni momenat je nešto što je nama strano, na žalost. Imam osjećaj da će svaka naredna rečenica, izjava, zaključak, koja se tiče našeg odnosa prema situaciji u kojoj provodimo živote, završavati sa na žalost, na žalost.
Ali, trudit ću se da izbjegnem tu žalopojku i da pokušam vidjeti neku kreativnu, izvodivu opciju, izlaska iz krize i stvaranje preduslova za katarzom, na više polja.
Osiromašeni insan, treba da se pretvori u osiromašenog uranca, a onda iz njega i saburaja i na kraju da se zadere kao Tarzan u želji da postigne katarzu, i da djelovanjem postane u tim trenucima, katarzan.
Katarzan je osoba koja na glas kaže svoje mišljenje, ako ga ne slušaju, on se dozirano drekne, kao i Tarzan u džungli, da se zna da neko leti na lijanama i da dolazi da djeluje. Katarzan, za razliku od Tarzana, ne vere se po lijanama, nego se treba verati, ali i dokusuriti, balijane. Balijani su neprijatelji katarzana, kao i balijane i katarzan se mora boriti protiv njih, kako zna i umije, sam ili nesam, što bi rekao jedan moj odseljeni prijatelj.
Balijane su opasne, one se vole plesti u sve i gdje god se pojave, balijane naprave takvu gustu šumu čvorova, da samo balijane to znaju otpetljati, ali neće. Katarzan mora pronaći način ili bilo kojoj drugom metodom, da rasplete čvorove balijana i da ih posjeće za sva vremena, jer su balijane kao korov, gdje se pojave, one sigurno preuzimaju terene i od njega prave neplodno tlo za normalne ljude i prave uvjete u kojima samo balijane mogu rasti i napredovati.
Katarzan je osoba koja je svjesna svega i osjetila je potrebu za pročišćenjem, oslobađanjem od negativnosti, učmalosti, letargije, prihvatanja lošeg stanja u džungli, katarzan želi da postigne katarzu, zato je on katarzan, borac za slobodu i pravdu, kako u džungli, tako i na asfaltu. Katarzan se ne lupa po prsima i ne arlauče, on se lupa po glavi, da se glava probudi, a po prsima se ne lupa, već ih čisti iznutra i jača ih za duele sa balijanama. Katarzan je moderni Tarzan, on ima razvijena čula, on čuje i kad se na minderu dogovaraju balijani, on čuje i kad neko pusti tihog na minderu, on čuje i kad se novčana sredstva sa jednog računa šalju na drugi, na štetu stanovnika urbane džungle. Katarzan ne koristi lijane za prijevoz preko džungle, on koristi argumente da se prebaci sa jedne strane na drugu, jer na svakoj strani su balijane, koje su napredna verzija lijana. Lijane su kao lije, mudre, a balijane su još mudrije, opasno mudre.
Heroji naših karaktera
Baš neki dan ja sjedim na čaju sa Saburajom i Katarzanom. Saburaj pio majčinu dušicu, Katarzan pio kamilicu, a ja uzeo mentu, slađu. Pita Saburaj Katarzana, da li mu treba pomoć oko balijana, jer Saburaj ima super oštru katanu, koju je naoštrio iskustvom, da posjeće balijane. Kaže njemu Katarzan, trebat će mi na kraju, kada sve otpetljam, onda ti dolaziš da režeš sve od vrha do korijena, jer ako udarimo na čvorove, nismo sigurni da ćemo ih sve u korijenu ili vrhu porezati, jer su balijane kao puzavice, one imaju one male tanke završetke, koji negdje otpuzaju i onda od tih malih završetaka opet nastanu velike balijane, tako da nije jednostavno to iskorijeniti. Zaključio sam da samo udruženim snagama se može protiv balijana, jer su nam zakrčile puteve prema svemu.
Saburaj, Katarzan, sve mogući heroji naših karaktera i života, ako smo svjesni da u ovakvim sistemima života, kakve su nam servirali raznorazni fakini i bezobraznici i da samo ako se „nafuramo“ na promjene u sebi, možemo promijeniti sebe, oko sebe, jer ako postanemo hinje, uvlakači, lizači, klimači, nogu podmetači, noževa zabadači, bahilanja rasturači, balijana jahači, mi postajemo dio ove kataklizme, umjesto da budemo dio neke katarze, koja će nas razveseliti, dati nam krila i elana, pojačati samopuzdanje, kao što su to uradili naši fudbaleri ili prije njih oni heroji u sjedećoj odbojci, pa prije njih neki pojedinačni slučajevi uspjeha u kulturi i sportu, nauci ili prije njih neki hrabri ljiljani, koji su svojom hrabrošću, samopuzdanjem, uspjeli ovu našu malu zemlju odbraniti.
Sve što su hrabri Bosanci i Hercegovci, uspjeli odbraniti, ovi pohlepni grobari su uspjeli sahraniti. Epidemija balijanoze je već duže vremena prisutna na našim prostorima. Taj virus koji je za društvo i pojedinca, u ekonomsko-privredno-sociološko-kulturno-sportskom smislu, pogubniji nego ebola za čovjekom organizam, jednostavno hara našim prostorima i sve više ljudi postaje dio toga. Zavadi pa vladaj je zastarjela izreka i metoda vladanja. Sada je više nešto kao, zagadi pa vladaj. Zarazi pa vladaj, zadeveraj pa vladaj, zadavi pa vladaj.
Teško je biti čovjek i biti pošten, u svijetu koji poštenjem smatra kada neko pošteno kaže da nešto što ne valja mora to raditi, jer je pošten što to pošteno kaže, jer se kao ne krije iza lažnog poštenja, već pošteno krade i kaže to, pošteno. Teško je biti čovjek, kada niko ne želi da je čovjek, već da je dio neke grupe, stranke, nacije, da se utopi u masu i otarasi odgovornosti na individualnoj bazi. Množina je kada ne želiš da si sam, a sam si kada želiš da si ispred množine. Jednina protiv množine i raznim varijacijama, množine protiv jednine u još više varijacija.
Ko to smije reći ne bujici licemjerstva, ko je taj vitez, taj saburaj, taj katarzan. Ko to ne bježi pod kamen licemjerstva kao ona baja koja živi u tami i memu ispod kamena, ispod težine licemjerstva. Ko je taj ko ima identitet i dignitet.
Ali ne može i ne smije svako reći ne, za to trebaju mošnje i srce. To ima Saburaj i njegov jaran Katarzan.