Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Nacioanalac

nacijaSvaki čovjek pomalo voli da ima nešto svojstveno samo sebi, makar nešto malo, ali da se zna da je njegovo, da se spomene po njemu. Šta bilo, nešto malo, gotovo bezveze, ali da je nešto osobito posebno. Šta bilo, za uhar je. Neko ima veliki nos, neko ima nešto drugo veliko, neko zna ispričati vic, neko može auto zubima vući, neko imitira nekog, uz pjesmu igru il’ stih, kao pravi pjevači, a možda i bolje od njih.

Šta je to nacija? Normalno, uz svaki termin, izraz, ide neka historija, porijeklo, korijeni, izvori, iz kojeg se derivirao neki termin, naziv, ali šta je to nacija, onako, realno i jednostavno govoreći, iz praktičnog ugla. Nacija se nekako izjednačava sa državom, teritorijom na kojoj određema skupina ljudi sa sličnim karakteristikama zauzima i živi na njoj i od nje i nacija se preklapa sa etnicizmom, jer nekako kako se religije i porijekla naroda i njihove geografsko prirodne osobine počinju preklapati vremenom, tako i nacija kao neki skup elemenata nekog naroda, počne da poprima razne karakteristike, koje krase narod. Ili ga krase ili ne, svega ima na dunjaluku, jer je dunjaluk takav ili je crno ili bijelo, samo se čovjek nijansira, u mudraluku, jer ima svijest, razum, koje zloupotrebi i padne u svjesnu nesvijest.

Imamo naroda koji su religiozno nacionalni, imamo naroda koji su sekularno nacionalni, imamo naroda koji su teritorijalno nacionalni i imamo naroda koji su nacioanalni, odnosno u suštini su šupčine. I individualno i nacionalno, to jest skupno. Nacioanalci su oni ljudi, koji se busaju u prsa sa svojom nacijom, a u stvari od toga nema ništa osim tog imitiranja gorile koji se mlavi u prsa, da bi drugim pokazao, demonstrirao tu neku svoju teritorijalnu kao moć, a u stvari je to sve jad, bijeda i čemer, da ne kažem laž i svjesno zavaravanje. Svjesno zavaravanje na primjer, kada vas boli zub, treba mu popravak iili vađenje, ali vi sebe svjesno varate da to nije tako, već da vas zub boli od sladoleda ili jednostavno je to prolazno, jedna tableta protiv bolova i proći će. A zub nastavlja da boli i da propada.

Nacionalista, nacioanalista, dvije sorte, jedna koja cijeni naciju i trudi se da bude bolji za bolju naciju, a drugi koji nema pojma, kojem je svejedno, kojem je javašluk peta kiselina u sastavu DNK. Pozitivno i negativno, produktivno i destruktivno, stvarno i lažno, neophodno i nevažno, život ili patnja.

Nacije se grade dugo vremena, jer nije jednstavno sabrati narod, da se dobije pozitivna jednačina, odnosno, da se dobije jedna kvalitetna mješavina zajedničkih karakteristika i interesa, da bi društvo bilo kvalitetno za svakoga unutar te nacije. Nacije mogu biti historijske, one koje su poznate po mjestu obitavanja i koje iza sebe imaju određena konkretna djelovanja, koja su zapečatila njihovu karakterističnost. Nacije mogu biti tranzicijske, odnosno da se sele, ka boljem sutra, ka boljoj flori i fauni i kao takve se nekad skrase negdje, ali se zna njihov put kako su došle na jedno mjesto i šta su donijele tom mjestu, pozitivnog ili negativnog. Kao i sve drugo i nacije mogu biti pozitivne ili negativne, ovisno o ljudima, odnosno narodu koji se udruži pod tom nekom nacijom.

Masovna hipnoza

Nacije mogu biti i natuknute, nametnute, fabricirane, nabrijane, turirane, iz nekih mudrih i interesnih razloga. Etnička pripadnost može biti kulturološka, plemenska ili jednostavno, može biti i četnička pripadnost, što je kod nas sasvim normalna pojava. Nacija ili etnička pripadnost, da li je to potrebno, da čovjek mora pripadati nekoj većoj masovnoj skupini ljudi, da bi imao vlastiti identitet. Masovni identitet, kroz naciju ili etniku, kao masovna hipnoza. Ali nacija ili etnika kao masovna konzumacija kulture, običaja, mentaliteta, nepodnošenja drugih nacija ili etnika, se može posmatrati i sa pozitivne strane. Ako je nacija sazdana od savjesnih i odgovornih individualaca, koji nacijom ne smatraju običaje, historiju, mitomaniju, već nacijom smatraju jedan kontinuirani proces nadgradnje naroda, obrazovanja, kulture, jednog stalnog procesa pozitivnog smjera. Nacionalni pravac pozitivnog djelovanja u sveopćem interesu dobra za pripadnike iste. E to je za mene nacija!

Površnost je osobina i sklonost, koja čovjeka uvijek košta, na kraju puta. Ako ga presjeće na pola puta ili čak na samom početku, ta osoba se može smatrati sretnom. Kakav smo mi narod, sada, nakon određenog vremena i koliko nas je koštala nesposobnost da se sredimo kao narod, pa onda kao nacija, jer jedno bez drugog ne može. Jesmo li lud ili hud narod, ili smo glup ili tup narod? Šta smo, ko smo, kakvi smo i kakvi mislimo biti?

Genetika je čudo

Jednom prilikom, jedan relativno načitan čovjek, koji usput nije snob, mi reče da ovi naši ljudi, sa ovih prostora, između ostalih gena, nose i gena kelta. Meni je to nekako odgovaralo, pa sam malo tražio i vidio da mi ovi ovdje, kako god da se zvali, imamo tih keltskih gena, a kelti su najviše poznati po Ircima ili Irskoj naciji, kako ovim našim sada odgovara. Dakle, Ircima je nacija irska (nije keltska, to im je historijsko kulturno nasljeđe i porijeklo iz davnina), vjera im je katolička (nije protestantska i zato im Englezi hoće da otmu onaj sjeverni dio i vijekovima vrše tu hegemonizaciju, kao što su kod nas neki htjeli da žive u jednoj zemlji do Tokija, a Englezi su im učitelji), a jezik im je irski i engleski (vrlo čudno, engleski, ali šta ćeš, valja preživjeti komunicirajući sa neprijateljem i ostatkom svijeta.

Kao što se da vidno primjetiti, imamo mi raznih sličnosti sa Ircima i Irskoj, ali smo mi još više u belaju, i sa nacijom, i sa jezikom, i sa vjerom, i sa hegemonijom. Ali jedna je suštinska razlika, Irci imaju jednu veoma normalnu i u svijetu priznatu i popularnu naciju, koju su održali kroz gajenje svoje kulture. Jedna dodirna tačka u posljednje vrijeme, jeste muzika. Razvidno je da je sevdah jedinstven kulturni momenat u svijetu. Taj spoj emocija, poezije, iskrenosti, instrumenata koji sviraju jednako emotivno i koji zajedno čine jedinstven emotivni doživljaj, imamo mi, a imaju i Irci. I Irci imaju svoj melos, tradicionalni, koji kada se sluša, čak i instrumentalno, bez vokala, izaziva razne emotivne momente, koji nas u tim trenucima odvlače od zbilje, bez obzira kakva bila. Ovo bi nekako trebao da znači, da mi imamo i suptilnu emotivnu stranu mentaliteta ili nacije.

Ali to je naše kulturno naslijeđe. Pitanje se postavlja, šta smo to mi kao nacija, u ovim teškim vremenima, postigli u afirmaciji i konkretizaciji iste? Po mojoj kombinovanoj i usvojenoj definiciji, nacija je proces konkretizacije naroda ili više naroda, etnika (bez četnika), ljudi općenito, na svim poljima društvenog napretka. Šta smo to mi napredovali? Ako neko kaže da smo oštećeni ratom, onda se može i reći da prave ljude nevolja ujedinjuje i da se na muci poznaju junaci. Ima i ona da ono što nas ne ubije, to nas ojača. Ima i ona da pravi čovjek nikad ne odustaje od istine i pravde, i da pojedinac ne može uspjeti bez uspjeha društva i okoline. Može uspjeti, ali nije siguran da će njegove naredne generacije imati istu nafaku. Društvena ili nacionalna nafaka se zarađuje, radom, redom i disciplinom. Znači, najvažnije je jedno, a to su dvije stvari: rad, red i disciplina.

Olako se na našim prostorima shvata suština i vrijednost nacije, kao i način na koji se nacija gradi i dograđuje. Ovdje se uzmu neke činjenice, koje su vrijedile u prošlosti i na njih se nakači sva nedorečenost sadašnjosti, u amaterskom cilju programiranja i obezbijeđivanja neke nacionalne budućnosti. Ne ide to tako. Genetika je čudo, a mentalitet je plod genetike. Genetika se može mijenjati, ono što čovjek izmjeni, to postaje objekat iznenadnih neželjenih dešavanja, a ono što se ne može izmjeniti ljudskom rukom, to se samo može mijenjati voljom, željom, upornošću čovjeka, iznutra prema vani, a ne obrnuto. Mentalitet nacije, se može gledati kao i nacionalni mentalitet, jer čovjek i društvo stoje između dva ogledala, jedno je nacionalno, a drugo mentalitetsko. Što je odraz bolji i sličniji na oba ogledala, u oba odraza, to je čovjek i društvo bolji.

Auto čine mašina, točkovi, pogon, karoserija, interijer i svi ostali neophodni elementi koji čine auto voznim, sigurnim i pouzdanim. Nacija je auto, vozilo, u kojem se osoba ili više njih vozi putem života. Vozač je svaki čovjek i svi mi imamo volan, gas, kočnicu, retrovizore i sve ono ostalo što vozaču treba da vozi. Auto se mora održavati, paziti, servisirati i mora se voziti u skladu sa pravilima i paziti na sigurnost ostalih učesnika u saobraćaju planete. Ako se prema autu i u saobraćaju ponašate kao šupak, bezobrazno i neodgovorno, nekulturno i ugrožavajuće, onda vi niste neko ko cijeni i voli naciju, i radi za njen napredak, niste pozitivni nacionalista, već ste negativni nacioanalista.

Vijekovi prolaze, nalazimo se na petlji seoba naroda, uticaja raznih imperija, sve to je uticalo na nas, ali mi još uvijek imamo jednu crtu mentaliteta, koja nikako da se poveže sa ostalim, da načini jednu mrežu, jednu snažnu kvalitetnu mrežu nacije, koja bi nas udružila i pomogla nam da se držimo i živimo u dobrom. Ta crta je naša lijenost, da se pomaknemo svako malo i da krenemo u skladu sa vremenom, ali u pozitivnom smislu, a ne u negativnom, kako je to kod nas uobičajeno. Nikako da uskladimo naš mentalitet za promjenama u svijetu i našoj okolini, nikako da shvatimo da promjene kreću iznutra, od jednog i dalje, dok se svi ne nađemo na jednoj frekvenciji, a ta frekvencija je ispunjena pravdom, istinom, poštenjem i zauzimanjem za slabijim.

Nacija se pravi onim što kao ljudi imamo urođeno, pa sad razmislimo čime mi to pravimo naciju i ko nam je dirigent nacionalnog orkestra.

Proudly powered by WordPress