U vremenu u kojem mi danas živimo i stanju u kojem se nalazimo, svakodnevno nam se nameće pitanje: imali općina Visoko perspektivu?. Tražeći odgovor na ovo pitanje, a na osnovu analize trenutnog stanje u svim segmentima društva na našoj općini, dolazim do zaključka da općina Visoko nema svjetlu perspektivu. Svjestan sam da je ova konstatacija izuzetno teška, međutim u prilog ovoj konstataciji ponavljam ide trenutno stanje u svim segmentima društva na našoj općini.
Općina Visoko je do rata spadala u red općina koje su imale intezivan ravoj, danas općina Visoko ima samo intenzivan rast broja nezaposlenih, to potvrđuje broj od oko 7.500 lica koja se nalaze na evidenciji našeg biro-a i koji se iz dana u dan povećava. Ovaj podatak ulijeva strah i nesigurnost u naše građane i ubija svaku nadu za bolje sutra.
Općina Visoko danas 18 godina iza rata nema u cijelosti riješeno niti jedno pitanje koje je od egzistencijalne važnosti za život naših građana.
Općina Visoko nema u cijelosti obezbjeđeno vodosnadbijevanje, odvoz smeća, putnu i kanalizacionu infrastrukturu, elektrifikaciju naselja itd. Mi još koristimo infrastrukturu koju su nam ostavili naši očevi i djedovi, nama naši vlastodršci nisu stvorili ništa novo, a ono štu su malo gradili uglavnom pred izbore, ne može izdržati ni nekoliko godina zbog nekvalitetno izvedenih radova ili preciznije rečeno talova. Zbog nerada naše vlasti propadaju sredstva koja su namijenjena za finasiranje infrastrukturinih projekata i to se dešava iz godine u godinu i to zbog čega? Zbog usko-stranačkih i ličnih interesa.
Giganti poput KTK, VITEX-a, VELEPROMETA i drugih po kojima je Visoko poznato diljem naše zemlje i Evrope danas su rak rana naše općine umjesto da su oslonac razvoja naše privrede što su uvijek bili. Ljudi koji rade u ovim gigantima, koji su dugogodišnjim svojim radom izgrađivali našu općinu, prepušteni su sami sebi.
Danas oni, koji su iz svojih ličnih dohodaka izdvajali za izgradnju naših zdravstvenih ustanova u istim nemaju pravo da se lijeće, zbog neizmirenih obaveza njihovih poslodavaca, koji ugodno žive neplaćajući ovoj državi ništa. Poslije 40 godine radnog staža naši građani ne mogu da ostvare svoja prava koja im pripadaju.
Kako da jedna općina ima perspektivu, ako ukida participaciju za prijevoz učenika i studenata, a svi znamo da je budućnost i perspektiva upravo u obrazovanju, kako da govorimo o perspektivi u općini u kojoj morate biti podobni i nečiji da bi dobili priliku da odradite pripravnički staž, da uđete u neki upravi ili nadzorni odbor neke javne ustanove ili preduzeće itd.
Sa konstatacijom da općina Visoko nema perspektivu mnogi se neće složiti, posebno oni koji su na vlasti i koji su posljednjih godina lagodno živjeli koristeći blagodati našeg budžeta koji svi svakodnevno punimo, a upravo su oni tj., vlasti najveći razlog za zašto da općina Visoko nema perspektive.
Svi koji misle da Visoko ima perspektivu neka malo prođu kroz općinu pa neka poslušaju šta misle građani o perspektivi naše općine i životu u njoj.
Trebamo se zapitati i ko razgovora o perspektivi i ko neprestano traži odgovor na pitanje da li imamo ili ne perspektivu. Ovo pitanje postavljaju oni ljudi koji ne vide svoju budućnost u određenoj zajednici, bilo da se radi o državi, općini, mjesnoj zajednici i sl. Kada se počnu postavljati pitanja o perspektivi budite sigurni da smo na dnu i da smo do pitanja o perspektivi već iscrpili sve naše mogućnosti da istu pronađemo.
O perspektivi ne razgovaraju ljudi koji su situirani koji su uspjeli da dođu do određenih ciljeva u životu i koji nastoje da realizuju i neke druge ciljeve, a za koje imaju realne pretpostavke.
Dakle da bi se moglo razgovarati o perspektivi kako onoj individualnoj tako i perspektivi šire društvene zajednice moraju se ispuniti određene pretpostavke.
Kao prvo, neophodno bi bilo da se realno sagleda naše trenutno stanje u kojem se nalazimo u svim segmentima, odnosno da odgovorimo na pitanja da li propadamo? da li stagniramo? i da li eventualno napredujemo? Tek kad realno hladne glave sagledamo naše stanje onda možemo govoriti šta nam je činiti i gdje su naše šanse u budućnosti tj., u čemu je naša perspektiva.
Na ova pitanja odgovore trebaju dati naši lokalni vlastodršci koji su dobili naše povjerenje, jer su nam kazali da oni znaju kako da nas izvedu na zelenu granu i da nam konačno ponude neki plan za prevazilaženje krize u kojoj se nalazimo.
Međutim, evo već nešto više od godine dana od održavanja lokalnih izbora možemo konstatovati da ova vlast, baš kao i one prethodne nemaju odgovor na gore navedena pitanja i nemaju viziju koja bi bila vodilja ka obećanoj perspektivi.