Sjećam se iz udžbenika historije, da su se neki pregovori nekada, posebno oko ratova i utvrđivanja granica poslije ratova, znali održati na nekim ostrvima, u nekim starim vilama ili dvorcima, ovisno o tome ko se sastaje i dogovara. S obzirom da sam tada bio veoma mlad, nije mi nešto posebno bilo interesantno i nije me tangiralo, osim što su mi bili onako smiješni oni predsjednici država, kao Čerčil, Ruzvelt i Staljin se slikaju na stolicama, na nekoj terasi, ispred neke vile, nakon što su se dogovorili kako će se podijeliti sporna teritorija i ovlasti od poraženih naci-fašističkih gubitnika.
Silom prilika, naša država je u ratu kako zna za sebe, bude nekog mira tu i tamo, ali to je samo uvijek bilo zatišje pred buru. Kako sam narastao i ostario i kako su me životni događaji načeli, tako sam postao osjetljiv na razne događaje koji se dešavaju u kontekstu dogovora oko naših sudbina, unutar prilika u državi. Kroz sve te frustracije koje se dešavaju kod nas, na svakom političkom nivou, dobio sam inspiraciju da obradim dvije teme.
Umjerena svađa u parlamentu i dogovori na vikendicama. To su te dvije teme. Pa da krenem sa prvom.
Svađa u parlametu
Rijetko imamo priliku da gledamo direkti prijenos zasjedanja naših političara na svojim radnim mjestima, u parlamentima raznim, na svim ovim dejtonskim nivoima vlasti. Poznata je ona situacija kada su Slovenci izašli iz parlamenta ondašnje Jugoslavije, pa ih rahmetli Nijaz Duraković ružio, naivan kao i mi svi ostali. Pa se onda sjećamo kada nam je Karadžić zaprijetio u parlamentu BiH da će nas nestati ili da će nas pobiti i raseliti i Alijinog odgovora koji je djelomično ostao tačan, borbom za život i slobodu, srećom.
Od tada, kako nas je vrtlog rata i agresija ponovo uhvatio, naši političari nikako da se vrate u radne parlamente i tamo rješavaju naše, a ne svoje probleme. Ako krenemo od najnižeg nivoa vlasti, od općinskog, šta imamo za vidjeti na sjednicama vijeća. Jalovi pokušaji da se šlifuje neka kvazi lokalna samouprava, od čega lokalno otpada, a samouprava se želi postići. Samo da jedan ili grupa jednih upravlja sa svime što se može. Imamo vijećnike koje ni rođene matere, žene, djeca i najbolji prijatelji ne bi mogli slušati i pratiti šta govore i žele, ljudi koji ništa iz svoje glave nemaju specijalno reći da bude od koristi, a ono što im iz stranke dadnu da govore ili pitaju, je ograničeno kao čep od kisele vode. Tu je evidentno da je opozicija svjesna da glasačko tijelo na našoj općini ima ograničenu moć rasuđivanja i odlučivanja, da je lokalni narod jednostavno sebi istetovirao SDA u razumu i umu i da na kraju krajeva, opozicija nema šta ponuditi što bi i onako ograničen narod mogao animirati na promjene. Imamo šeficu koja bi da drži kurseve svaki put kada je neko nešto bocne, koja je više na putovanjima nego stjuardese neke frekventne avio kompanije, imamo taj jedan kolorit koji kada se gleda na televiziji, izaziva mučninu i nagon za bjegom daleko od ove kasabe, koja nama neživot i dosadu znači.
Ono što je najinteresantnije, poslije svake svađe u vijeću, svi oni poslije sjednice opet izađu fino i zajedno jedu, piju kafe i dogovaraju se na nekim tajnim sjedanjima, ili na vikendici, ili na nekom improvizovanom minderu. Ovo je indikativni prikaz koliko je narod glup, naivan i zaslužuje ovo sve što mu se dešava.
Kantonalni nivo nemamo gdje gledati, a i da imamo, imam osjećaj da je to nešto kao na općinskom nivou, sa sa boljim dogovorom na nekim boljim vikendicama. Na kantonalnom nivou, bitne su alijanse, da bi se podijelila ministarska mjesta, da bi se ciljano i interesno podijelila budžetska sredstva, i onda kada pukne tikva oko para, pukne alijansa i ministarska mjesta se počnu mijenjati kao da je to sasvim normalna pojava. Interesantno je da kada nisu pare u pitanju, neko može biti ministar u nekom resoru 100 godina, a da ga niko ne smijeni, ali kada pare zažuljaju, onda se mijenja sve živo.
Federalni nivo, suština je ista, samo je razlika u nijansama, i u platama, i u borbi za parama i usmjerivanju istih ka interesnim sferama i firmama. Federalni premijer, to je najbolja funkcija na planeti, imaš mjesečnu platu kao nečiju godišnju i to nekoga ko radi u tri smjene i nema slobodnog dana, a nemaš nikakve odgovornosti i ako te smijene, nađu ti dobro mjesto negdje drugo, jer si do tada saznao svašta, što se ne smije znati, pa se ta šutnja fino isplati i naplati.
Državni nivo, to je skup svih ovih ispod elemenata vlasti i tu su najevidentniji primjeri nerada, bezobrazluka, licemjerstva, korupcije, laganja, varanja, između sebe, a najviše naroda. Kako je moguće da u ovakvoj napetoj političkoj situaciji kao što je kod nas, gdje se svaki dan negiraju ratni zločini, gdje padaju teške riječi, gdje bi svaki normalan čovjek davno već, na sjednici ustao i štocirao nekog baliju, četnika ili ustašu, koji koči napredak države i uništava stare i nove generacije i za sve to prima bezobrazno dobru platu i to iz budžeta, odnosno od naših para. To niđe na svijetu nema. U Ukrajini se pošaketaju, u Koreji i onim kosookim državama se često pošaketaju, guraju, dave, i u Južnoj Americi se znaju pokrhati, zna se i automatska puška pojaviti u upotrebi ili prijetnji u sred parlamenta. A kod nas, naprđuju se nekim svađama, a niko da se pošteno pomariše. Možda zato i ne prikazuju na TV-u ove naše sjednice, jer bi svijetu tek pritisak skočio, jer niko da se pomariše, a idu na živce, opasno.
Evo recimo ja da sam u parlamentu, ja bih se u stilu rahmetli Ibeta, pomarisao odmah, čim mi neko postao toliko bezobrazan da ne radi ništa, da provocira, da vrijeđa i slično. Ali, kad čovjek pomisli, koliko se zaradi za te četiri godine nerada, onda ispadne bolje da se ne mariše, već da sjedi i tu i tamo ponekad izađe za govornicu, baci neku misao ili kost i onda opet apstinencija i zarada. Zato se niko i ne mariše, jer previše para dobijaju za nerad. Treba im dati platu po učinku, koliko naprave posla toliko će zaraditi ili koliko se kvalitetno pomarišu, toliko para će dobiti. Vidjeli bi onda drastičnu promjenu u obnašanju i ponašanju na vlasti.
Dogovori na vikendici
Eh, pošto im je u interesu da se ništa ne radi i ne dogovora u parlamentima, onda se oni fino organizuju i dogovoraju sjedanja po vikendicama, vilama, privatnim naravno, iza zatvorenih vrata. Valjda oni misle da pošto se glasanje vrši u onim kabinama, tajno, da i oni onda mogu dogovarati se u vikendicama, da niko ne smije znati šta oni rade i dogovaraju se. Za mene, osobno, to zatvoreno dogovaranje, koje nikad ne bude uspješno, kakve li ironije, je još jedna velika uvreda za svakog čovjeka koji živi u BiH. Ali, izgleda da u BiH žive samo pokusni ljudići, na kojima se treniraju sve vrste demokratskog bezobrazluka. Znači, imaju parlament, imaju kamere, imamo pravo da vidimo šta se radi, ali jok, odoše oni na vikendicu, da mi ne vidimo šta oni pričaju i rade, koja je to samo švalerancija i nabijanje rogova narodu.
Kakav je to samo bezobrazluk, tolike zgrade od parlamenata, osiguranja, plate, toliki narod koji čeka nešto bolje od politike i njenih parazita političara, sve to nije bitno, već je bitno otići na neku vikendicu, od 200m2, i tu se kao na sjedanju u planinarskom domu, dogovarati o našim sudbinama. I svi to prihvataju, i političari, i narod (čitaj levatine), i evo sada i stranci počinju da to prihvataju, valjda i oni vide da smo mi glupi, a oni fakini, pa k'o biva, kad je tako neka i dalje bude tako. Ja ne znam kako je ostalim, ali meni ide na živce strašno, kada izađe prepotentni Lagumdžija, onako podbuh'o, sa onim svojim snishodljivim pogledom, u maniru neke napirlitane starije mahaluše, krene davati neke neodređene izjave, da ispadne pametan, kao jalijaš on neki inteligentni. Ili kada izađe Fahro, onako upečen, pa onda se pati da iz njega ne izleti rodni mu naglasak i daje neke izjave koje su kao važne, a malo dijete bi znalo reći isto. A tek onaj HDZ Čović, njegov izgled i njegova faca+ je prototip lažova i dalje ne trebam ništa govoriti. Osim što moram istaći da ima onaj iskrivljeni osmijeh lupeža iz Komandant Markovih romana.
O Dodiku ne treba trošiti riječi, za njega je dobro sve što nije dobro za BiH. Tihić kada daje izjave isto kao da je u njega uvijek upereno 10 cijevi, da ga novinari gledaju kao gusari sa nožem u zubima, pa on preplašen jadan muca, stenje, što li mu treba to, nikad mi neće biti jasno. Usput, želim mu ozdravljenje i oporavak i promjenu profesije, po mogućnosti da ode u pčelare. Riđobradi ibn Alija, to je jedan poseban lik, reinkaracija svoga oca, u smislu govora, ali koliko je rahmetli otac bio neodlučan, ovaj je nezainteresiran, samo djeluje kao da jeste.
Tako da njima svima treba jedan dan doći na tu elitnu vikendicu na kojoj sjede i dogovaraju ništa i fino im reći da ostanu tu, da se ne trebaju vraćati, svakako svi imaju para dovoljno da ne moraju više raditi ikad išta, jer svakako i ne rade ništa. Neka vas, ne kvarite sijelo, mi moramo bez vas. Ali, osnovni problem je narod, narod je ubijen u pojam i sam po sebi ne umije da se izvadi iz tog zatupljenog i osiromašenog labirinta u koji su sami sebe uveli, nespremni za demokratiju i nezavisnost. Sve dok narod ne prekine ovaj loši film koji traje već decenijama, dok ne prekine ovu lažnu i parazitsku demokratiju, bojkotom sistema za održavanje ove kontraproduktivne demokratije, sve dok se ne dese radikalne pozitivne promjene u narodu po pitanju osvješćenja, bit će nam ovako kako je.
Jedini je problem, što imam osjećaj, da kad bi našem narodu dali mogućnost da žive i rade kao ovi političari na koje psuju, da bi većina prihvatila to isto sve, na istim principima. Lažno svađanje za velike pare i dogovaranje o ničemu na skupim imanjima i vikendicama.
Svi bi zamijenili sjedanje na Ravnama i Staklenom, za sjedanje sa političkom elitom na Poljinama, na nekoj olimpijskoj planini ili na jezeru, rijeci. Ko kaže da ne bi, laže.