U visočkom selu Kalići, na putu od Moštra prema Kondžilu, u privatnim dvorištima nalazi se na desetine stećaka. Kameni nadgrobni spomenici srednjeg vijeka autentični su za bosanskohercegovačko područje. Pretpostavlja se da nekropola u Kalićima krije preko 50 stećaka koje su mještani, samoinicijativno, pomjerali tokom izgradnje obližnjih objekata.
Proteklih godina, stećci u Kalićima, u pojasu lokalnog puta, usljed proširivanja trase pretrpjeli su oštećenja. U (ne)znanju, nije se obraćala pažnja na stare komšije- stećke koji se na ovom terenu nalaze vijekovima. Nakon proširenja puta, uslijedilo je i potkopavanje zemljišta za polaganje vodovodne cijevi. Iako je bilo obećanja da će na „spornim mjestima“ biti urađen podzid, do danas, od podzida nema ništa. Stećci zatrpani prošlim vremenima bosanski uporno izviruju iz zemlje na površinu, ne daju se, da odu u zaborav.
Stećak je uobičajeni naziv za kameni spomenik iz srednjeg vijeka i karakteriziraju bogatu historiju srednjovjekovne države Bosne. Pronalazimo ih na širem području današnje Bosne i Hercegovine i u pograničnim pojasevima susjednih zemljama. Ali, ako se vratimo u daleku prošlost, u period srednjovjekovne države Bosne, uočavamo da se stećci nalaze na onim područjima kuda se prostirala nekada politički moćna i ekonomski snažna srednjovjekovna država Bosna. Stećci su samo naši, historijska priča Bosne i Hercegovine i nerazumljivo je stećke, kao takve, predstavljati UNESCO-u kao zajednički projekt Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Ne bi smjeli na takav način davati dio historijskog bogatstva drugima. Pitamo se, hoće li doći vrijeme, ikada, da volimo svoje, bosansko i čuvamo ono, bosansko, što neumitno, na naše oči, propada?
Nezvanično, u Bosni i Hercegovini sačuvano je na desetine hiljada stećaka, u susjednim zemljama na hiljede stećaka. Većina se nalazi u veoma lošem stanju, baš kao i ovi primjerci u Kalićima i neophodna im je potpuna zaštita. Posebno ako znamo da su stećci nadgrobni spomenici naših dalekih predaka, nekada Bošnjana, pa Bošnjaka, a danas Bosanaca i Hercegovaca.
Epitaf (nadgrobni natpis) stećaka pisani su bosančicom otkrivajući ime umrlog sa simbolikom polumjeseca, zvijezde, križa, ljiljana… Ako se zagledate, na stećku će te vidjeti ratnika, ali uvijek uzdignute glave. To nije slučajnost jer naziv „stećak“ potiče od riječi „stojeći“.
Stećci su nestajali sa nestankom Crkve bosanske, ali su postavljani i nakon pada bosanskog kraljevstva, čak i za vrijeme Turaka. Snažan uticaj tradicije stećaka zadržao se i na muslimanskim nišanima, kakvi se i danas mogu vidjeti na sarajevskim grobljima.
Mak Dizdar: „Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli, ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost“.
Miroslav Krleža: „Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.“
