Početkom godine, neformalna grupa građana, pokrenula je potpisivanje peticije za vraćanje subvencije za prijevoz učenika i studenata na 40 % nakon odluke načelnice Amre Babić da istu smanji na 20%. Tu istu peticiju, potpisalo je 3907 građana i iskazalo svoje nezadovoljstvo takvom odlukom načelnice Babić. Nakon proteklih osam mjeseci, borbe za prava socijalno ugroženih osoba, kojima je takva odluka donijela mnoge probleme, na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća Visoko, izglasano je da se u budžetu za narednu godinu planira 231.000 KM za subvencioniranje prijevoza učenika i studenata ili vraćanje iznosa participacije na stari nivo. Kakav je vaš stav po pitanju ovoga? Kako se osjećate i kako gledate na put koji ste prošli kao jedna od nosioca ove, ako ju možemo nazvati, borbe za prava onih koji nisu mogli finansijski podnijeti sve troškove školovanja?
– Moja prva reakcija na donijetu odluku Općinsko vijeća je svakako bila nevjerica. Prvih nekoliko minuta sam bila u čudu, nisam mogla da vjerujem da je nakon toliko vremena ova priča okončana. Iznimno sam sretna što je sav naš trud urodio plodom, što sati hodanja po kiši i skupljanja potpisa nisu bili uzaludni, što svaka naša napisana ili izrečena riječ je ipak došla do onih u stolicama vijeća. Drago mi je što moje dvije kolegice i ja ni u jednom trenutku nismo odustale. Iznova i iznova smo tražile načine da ovaj problem namećemo vlastima i da insistiramo na rješenju istog. Unatoč bezbroj odbijenica, osporavanja, neodgovaranja, mi smo vjerovali u sve ovo, i sad kada je svemu kraj neizmjerno sam ponosna što smo našu ideju konačno zaokružili.
Među prvim ste se “suprotstavili” odluci o smanjenju subvenciranja za prijevoz učenika i studenata, jeste li ikada razmišljali šta to sve može povući za sobom?
– U čitavu ovu priču sam ušla preko noći, iz jednog jedinog razloga, što sam se suosjećala sa svojim prijateljima iz razreda. Sve se odigralo prebrzo, pa tako da nisam ni stigla razmišljati o nekim eventualnim posljedicama. Međutim, nakon prva dva dana potpisivanja peticije, kada su mene počeli povezivati s politikom i prišivati mi koje kakve stvari, shvatila sam da i neću kroz ovo sve proći bez nekih posljedica. U našoj državi, i u samoj okolini uče nas da se pokoravamo vlasti, da o problemima šutimo i nikako ne iznosimo svoj stav javno. Sam taj moj “bunt” prema vlasti je kod mnogih izazvao brigu zbog moje budućnosti u ovom gradu, slušala sam komentare tipa: ”Za tebe ovdje nema mjesta do sljedećih izbora!”. I ja sam postala nekako svjesna da se ne mogu nadati nečemu dobrom, ali to mi tada i nije bilo baš na pameti. Mislim da sebi nikada ne bih oprostila da nisam uradila to što jesam, i sad kada bih imala priliku da vratim vrijeme opet bih postupila isto.
Mnogi roditelji, učenici, studenti su vam zahvalni što ste se uhvatili u koštac s rješavanjem ovoga problema. Sada, kada je sve “vraćeno na staro” imate li neku poruku za njih?
-Ja bih se samo zahvalila svim onim koji su svojim potpisom doprinijeli rješavanju ovog problema. A što se tiče neke poruke, poručila bih prvenstveno mladim ljudima koji će sutra voditi ovu zemlju ka naprijed, da je naše mišljenje itekako bitno, da ne trebamo biti pasivni i klimati glavom na sve što nam nameću oni iznad nas, i da je nekad itekako bitno biti drugačiji od drugih i izdignuti svoj glas iznad mase.