Prema rezultatima neformalnih analiza mala je vjerovatnoća da bi Ženevski sporazum mogao opravdati svoj naziv “sporazum”. Ankete pokazuju da 76,4 % Izraelaca ne vjeruju da će sporazum uticati na zaustavljanje iranskog nuklearnog programa. 57,8 % građana misle da će stav SAD pogoditi interese Izraela. 45,8 % smatraju opravdanom samostalnu vojnu akciju protiv Irana. 55,3 % intervjuiranih iskazuju podršku politici šefa Vlade Benyamina Netanyahua.
Dok je predsjednik države Šimon Peres za diplomatsko rješenje i očuvanje sinhronizma političkih orijentacija SAD i Izraela, Netanyahu se oštro konfrontira vjerovanju da bilo kakvo rješenje osim vojno može zaustaviti Iran u namjeri da se domogne nuklearnog oružja. Komplikacija odnosa između SAD i Izraela počela je prije dva mjeseca kada se saznalo o vođenju pregovora iranskih i američkih diplomata, a da o tim susretima u Omanu nije prethodno obaviještena izraelska strana. Već ranije ispoljene tenzije između američkog i izraelskog predsjednika time su dobile na intenzitetu. Teško je znati da li će Iran stvarno ispuniti svoju dogovorenu obavezu da u toku narednih šest mjeseci suspendira svoj program obogaćivanja uranijuma do stepena 20 %, da ne prelazi nivo od 5 % i da li će obustaviti rad polovine centrifuga u Natanzu i tri četvrtine kapaciteta u Fordowu.
Iranskoj strani ponuđeno je smanjenje sankcija i pomoć u vrijednosti 7 milijardi dolara.
Kako reagira većina izraelskih medija najbolje ilustrira karikatura u dnevnom magazinu “Izrael danas” na kojoj je američki državni sekretar John Carrey prikazan sa otvorenim kišobranom, ali na kom su samo gole žice. Istovremeno iz Teherana stiže upozorenje od ajatolaha Ali Hameneija da će sporazum pasti u vodu, ako se protiv njegove zemlje uvedu dodatne sankcije.
Dok se analiziraju moguće opcije i rezultati pregovora, u Izraelu se održavaju trodnevni manevri američkog i izraelskog ratnog vazduhoplovstva. To bi ujedno bila ilustracija trenutne situacije i pečat odnosa između dvije saveznice. Pregovarat ćemo, ali ćemo zajedno raditi na pripremi eventualne vojne intervencije.
Ne uspije li se u praksi oživotvoriti sporazum iz Ženeve, jasno je da će proporcionalno do neslućenih razmjera porasti opasnost od bliskoistočnih antagonizama koji mogu u pogubnoj formi eskalirati i zahvatiti čitav region.
U međuvremenu, u Iranu se u osam nuklearnih centara ne obustavljaju pogoni. Prema nalazima Agencije za kontrolu atomske energije u Parchinu se proizvodi obogaćeni uranijum čija baza može biti uptrijebljena za nuklearne bojeve glave. U Natanzu se iz 9000 centrifuga dobija niskoprocentni uranijum. U Bushehru je operativan reaktor podignut uz pomoć ruskih atomskih fizičara. U laboratoriji u Isfahanu se proizvodi “žuti kolač” upotrebljiv kao bojeva nuklearna masa. U Araku je reaktor teške vode u kom se može proizvesti plutonijum. U Parchinu su evidentirani pokušajii montiranja uređaja za nuklearne bojeve glave. Nije isključena mogućnost da postoje i druge skrivene laboratorije.
Sve ovo ne bez razloga unosi veliko nespokojstvo, nestrpljenje u izraelskom političkom i vojnom rukovodstvu, pa i uspaničeno držanje Bibija Netanyahua. A on najbolje zna zašto. Ako je u tako maloj zemlji kao što je Izrael, bilo moguće u tajnosti sagraditi nuklearne kapacitete, kolika je mogućnost da se drži pod kontrolom tako nepregledno prostranstvo teritorije Irana? U krilu tzv. sporazuma rađaju se brojne nepoznanice i mogućnosti za fatalni ishod totalnog nesporazuma.