Te večeri je poslanik govorio o skidanju zara tako zanosno da ga je bilo divota slušati. Političar se i razlikuje od aktiviste koji čita pisane materijale ili prepričava, time što govori jezikom sredine, stoji uvjek na četvrtoj osnovi, kombinuje historijske i druge činjenice i kadar je uvijek da ponese sredinu kojoj se obraća i te večeri je bilo tako. Bilo je oduševljenja, pa se u završnici obratio onom uobičajenom floskulom za to vrijeme: “Žene su dio naše revolucije jer su aktivno učestvovale u njoj, podarile joj svoju djecu, hranile nas, skrivale, oblačile i njegovale, pa je red da se koriste našim tekovinama. Ali, žena muslimanka nije još oslobođena. Ona robuje iskonskim zakonima feredže, zara i vale koje, kao crno znamenje pokriva njeno prelijepo otkriveno presvijetlo lice.“
Za trenutak je zastao poslanik, tada je zapazio da na konferenciji nema baš niti jedne žene, a da ga samo sluša sedamdesetak seljana gusto pritjesnjenih na urednom ćilimu seoskog mekteba. Oznojena čela, očiju uprtih u njega, brzo je završio izlaganje s molbom da mu se bar da obećanje kako će žene skinuti zar i prije roka kojeg zakon predviđa.
Svi su šutili, samo se neko nakašljao, kao uvijek, kad nedostaje hrabrosti da bi se nešto reklo. Džafer odluči da progovori protežući vrat i brzo izgovori: “S narodom ljudi, pa kad zakon kaže da se to treba činiti, onda i mi dragovoljno. Svejedno je poslaniče, dan dva ranije ili kasnije. Nevalja žuriti i ići ispred naroda.“ Pokuša poslanik nešto kazati, ali su se neki već spremali kući, pa tako završi konferencija o skidanju zara. Svjesni teškoća, obazrivosti i takta koga se trebalo pridržavati što Džafer dade na znanje. Na izlasku iz mekteba čekalo nas je nekoliko žena koje su bile radoznale, mudre, jer ih niko nije ništa pitao, a sve je bilo po njihovom, držeći fenjere, ko biva, da se vidi izaći iz mekteba. Sve su čule priču, bi nam jasno, pa smo se nas tri hrabro umiješali nebil šta saznali o raspoloženju u vezi skidanja zara. Nismo se usudili stupiti u razgovor jer se svima nekud žurilo. Zadnja grupa žena nam pomože s fenjerima da nađemo put. Odoše i one, ali ostadoše njih tri. Jednoj od njih sam rekao: „Tetka“, „hoćemo li bar na dva – tri dana prije skinuti zar?“ Odgovorila mi je nešto stidljivo što nisam uspio čuti, a kamoli razumjeti. Primjetih u mraku još žena, posebno jednu lijepo građenu ženu, obraza na kojim se vidjela drugačija sjena što je govorilo da je zarumenjela od zdravlja i od zraka, pobuljenu šamijom, tamnih očiju, vrlo prijatna izgleda. Gledao sam ne bi li osjetio šta ona može pokazati svojim licem, bilo kakav osjećaj, mišljenje, ali ništa. Kad prođosmo pored nje uputi nam nekoliko ljutitih riječi što ja shvatih kao njeno negodovanje, ali i zbunjenost. Tih dana je bilo izobilje posla za političke radnike. Odbornici su učestvovali u raznim komisijama, pa je tada i komisija za sitne prijestupe u čiji domen su spadali prijestupi iz šumskih šteta i slično. Kad smo prikrajčili rješavanje ovih predmeta, uletje prilično nekulturno, milicioner, bez kucanja u pratnji triju žena čudno obučenih. Imale su donji dio zara obučen, a gornji samo prigrnut preko leđa. Na glavi su imale samo podvezanu šamiju i valu koja nije trebala tako da stoji. Milicioner je kratko iznio problem, onako kako je on mogao, a to nije baš bilo impresivno.
Naime, on im je prigovorio što su tako obučene kad je zabranjeno, a one su istresle čitavu buicu grdnje, i ostavi ih da činimo šta hoćemo od njih. Predsjednik je htio nešto da upita, a one su u jedan glas graknule na milicionera što ih je presreo i uplašio. Upita ih poslanik što će im vala na glavi. Najotresitija među njima je odmah odgovorila: “Prahnulo mi je da još jednom pronosam zar, makar drugačije izgledao.”
Razmišljao sam ko je ta žena jer mi je bila poznata, a poslanik u šali, ozbiljnim glasom reće: “Vas dvije po hiljadarku, a ti što si željela da zar još jednom pronosaš i što si vrijeđala vlast, milicionera, daj tricu. (3.000 din) Zapisničar Dule napravi tri kratka rješenja i dade na potpis što one učiniše, jedna potpisom a dvije kažiprstom. Sjetih se da je ona što najviše govori nosila fenjer i nama osvjetljavala put pa je upitah: “Čija si ti drugarice?” Zar me ne znaš. Ja sam Ramizova, a ti si naš odbornik pa si često dolazio u našu kuću. Ja više ne živim sa njim, vratila sam se svojoj materi, a njemu neka je njegova kuća i njegova mati.
Kad je šenluk neka i hala gori, rješenja o kaznama se poslaše njihovim muževima, a one zalupiše vratima. Nasmijasmo se i nastavismo naš posao.
Pijačnim danom je najlakše uspostaviti kontakt sa biračima, pa ja u pazar odmah naletjeh na Ramiza. Ramiz primeće kufertu u rukama idući prema meni i kaže: „Velika je ovo para druže odborniče i nije mi drago što je od tebe jer si mi u kuću zalazio dosta puta.“ Popričaše malo, a lica im dobiše nekako vedriji izgled. „Neka odborniče hvala ti na svemu, ko rođenom bratu, jer si mi uvjek pomagao savjetom pa će i ove tri hiljade biti meni od koristi.“ Ramiz nešto napisa i adresova pismo na punicu, turi čage u kufertu i naloži punici da pribavi 3.000 din. globe jer ona nije više njegova nego njena, posebno naglasi da se globa more promijeniti i u haps. Za susjednim stolom vidje komšiju koji će odnijeti kufertu.
Promjeni se naš Ramiz i pođe dotjerivat kuću svaki dan. Pogurena starica, mati, se usplahiri rekavši: “Bog vam platio što se poinadiste. Kuća mi je prazna, sama sam i strah me fata u kući. Ona je kakva-takva, bila je i moja i tvoja i puna ju je kuća bila”. Ramiz je imao svoje račune. Punica neda ni dinara za kaznu i kaže da 3.000 kazne neće dati ni za Ramizovo prezime ni za svoju šćer”.
Doći će ona ako Bog da, a da je niko neće grditi, mir će biti lijep i prijatan kao i kad sam je doveo, Ramiz tako razmišlja valjda zbog nekoliko svojih sitnica krivice koji su promijenili stanje. Sve je Ramiz znao i to mu je davalo snagu, pa je kuću uređivao što je mater i zabrinjavalo. Iste nade i kod njega i njegove žene su gradile buduće ljepše odnose nego su bile do tada kad im se niko nije miješao u život.
Mati neda rado para za globu pa odluči nešto drugo. Za iste pare pokazati koliko joj je kći lijepa, zdrava i privlačna žena. Dodio joj izgled neuredne šćeri koja samo tumara po kući i govori sama sebi kako joj je bilo dobro. Mati odluči i tako i uradi, skide prva zar u kući i začudi se sama kad vidje svoj prelijepi osmijeh na licu, zadovoljna što je uspjela mladost učiniti još ljepšom i šćeri, a i zetu svome. Punica je bila spremna i više potrošiti za moderan izgled žene, pa kupi, kaput do tala, šamiju i rukavice, moderne kožne cipele, čarape i zato uzinad ne da ni polića za globu i reće da plati on globu kad si već njegova i kad si nameračila da mu se vratiš, ko da nije sve učinila da se to desi, taki zakon je vladao u to vrijeme i govorio da se žena za živa muža jednom udaje. Mati ko mati, misli samo na to da joj kći uživa u životu.
Ramiz je svaki dan sjedio pred “kahvom” sa frontovcima i pred čitaonicom bistreći novine koje je tek trebao da shvati. Pretraživao je po sokacima i gore i dolje i lijevo i desno, otkud bi se mogla pomoliti. Stari Jamak Reufov dedo, je naslutio što Ramiz šuti, nekako neveselo vrti glavom pa je zato nastojao pomoći.
To jutro je Ramiz prvi pogledao niza stranu i učinilo mu se da vidi lijepu učiteljicu, ali ovo što je on vidio bilo je ljepše i bolje od nje, te je skočio i otišao do seoske prodavnice jer se odatle vidi bolje, a niko neće primijetiti šta Ramiz u stvari radi. Stari Jamak se dohvatio svog lijevog brka zavrćući ga do bola, a da to nije osjetio jer je shvatio da mu se želja ispunjava. Ono što je vidio učinilo je da shvati kako je nastupila izvanredna promjena na ženi koja je išla prema njemu, ko jablan visoka i prava, smještena i kitnjasta kao cvijet, puna života i još otkrivena, pa pogledom potraži Ramiza, a on skriven i očaran nije vjerovao da mu je ta ljepota bila do juče poklonjena, a on je nije ni vidio niti cijenio što je imao, misleći u sebi i grdeći sve koji mu prije nisu činili i ukazivali na ono što nije znao voljeti i što je čovjeku suđeno da ima, voli i cijeni.
A ona je koračala prema kući kao da je maločas izašla ponosno znajući kakvom ju je priroda podarila Ramizu. Ustao Ramiz i oblijetao oko kuće i ni sam nije bio svjestan je li došla ili mu se to samo učinilo.
Mati je bila još uznemirenija, virila kroz džam gdje joj je Ramiz, pa kad ga je vidjela počela je išaretiti kao da je nešto posebo, gestikulirajući rukama, a da nije mogla izgovoriti ni riječi. Ušao je i tek onda primijetio da je materino lice nekako drugačije, ozareno nečim što nije primjećivao u posljednje vrijeme. Žena je stajala onako kako bi stajala počinjući neki posao i jedva je čula pitanje, a hoćeš li kahvu zapita svekrvu, “a ti mati, upita nevjesta, hoćeš li ti?” Pogača je bila zaprtena pa ona u čas razli žumance na pogaču i u neznani zajedno sa sinom upita zbunjeno, a kako ti je mati. Obrazi nevjeste dobiše privlačan izgled, ne odgovori ništa, ali reće odlažući pismo u krilo Ramizovo: “Mati je rekla da globu plati onaj čija sam.”
Svi se nasmijaše sjedajući oko sinije pokrivene boščalukom dok je mati ljevala kahvu i lomila pogaču. Tajac odjednom u kom je lebdjelo pitanje: “Što nam ovo treba?”
Odbornika nema, a morao je biti tu, pa mati kaza: “Ramize pozovi ga duše ti”, a mladoj ponovo rumene jagodice podržavaše suzne očne kapke kako suze ne bi bujicom potekle.
Vidje mati radost koja se nije dala sakriti suzama jer su one bile radosnice. Skoči i kaza kako ima u mutvaku večeru spremiti, a oni shvatiše da im je to nagrada.
Kasnije, opet jednog pazarnog dana, Ramiz me susreo i nikako nije prestao stezati mi ruku svojom žuljevitom rukom pozivajući me da ga posjetim. Naglašavao mi je posebno da mu je mati naredila da me pozove jer će i njoj i mojoj hanumi biti drago, dodavši na kraju. “Sve je bilo onako odborniče kako ste me savjetovali. Dođi odborniče, dođi za ozbiljno jer će se svi obradovati.“
Rastasmo se poslije popivene kahve uz obećanje da ću doći radi “učiteljice” i stare majke koja se svemu obradovala u interesu oba djeteta.
Op.a.
Svaka slučajnost sa današnjim zbivanjima je isključiva jer su osnovni i interesi drugačiji, a ravnopravnost polova prilična. Tu i tamo se pojave ekstremni odnosi za koje se da pretpostaviti da su, na nesreću, atavizmi ili nešto stečeno van uobičajenog morala sredine. Najveći dio današnja mladosti razumije
problematiku pa su najčešće u “sukobu” samo sa svojim najbližim ili zbog stida prema prošlost ili načina i sadržaja života danas.
Prepis,
Zapisano 20. III 1967. prema sjećanju na događaje.
Autor nije poznat, ali je događaj zabilježen, nalazi se u arhivi moga oca Avde Čakića.