Prijavim se ja na biro, za zapošljavanje. Oduvijek me interesovala ova služba, biro za zapošljavanje. Svi na birou, a niko se ne zapošljava. Ovaj biro bi se trebao zvati, biro za nezapošljavanje. U praktičnom smislu. Dakle, nadasve, hajmo malo mijenjati percepcije naše realnosti, budimo malo precizniji i realniji u imenovanju stvari koje život čine kod nas. Ja sam osoba koja ne vidi haira u našim strankama, ali svi kažu da ako nisi u stranci, niđe te nema. Onda se sjetim onog komunizma i socijalizma, kada su i tada govorili, ako te nema u partiji, nema te niđe, ima te, ali te nema više nego što bi želio. Nekad bila partija, a sada partije ili stranke. Nekada je bila jedna ideologija, a sada imamo ideologija koliko i stranaka, ali i rasuti fokus učinkovitosti istih i nema rezultata na terenu.
Ono što mene zanima, je kako doći do toga da te stranka prati i da ima velike planove za tebe. Jer kako vidimo i čujemo, puno ljudi se preko stranke zaposlilo, više nego preko biroa ili zavoda. Još više me zanima, kako da me stranka uprati i da ima velike planove za mene, a da se ja ne moram prodati kao čovjek u svakom smislu trgovine ljudskim karakterima.
Kada se sjetim početka više stranačkog sistema uređenja društva, putem demokratskih izbora i slobode izražavanja građana, svaka stranka je imala svoj poseban način za vabljenje glasača, a tako i svoje načine ka zapošljavanju nekih od njih, koji su na neki način bili posebniji od ostatka. Interes je ključna riječ, onoliko koliko neko od stranke ima neku korist, tako i stranka od neke individue ima neki interes i u skladu sa tim, se ljudi zapošljavaju, na dobra ili bolja radna mjesta.
U ono doba početaka, da bi te SDA pratila, morao si preći na islam. Ako si već bio musliman po imenu, po nani i dedi ili si možda stvarno i tada bio prakticirajući musliman, morao si to objelodaniti na adekvatnim mjestima. Uglavnom, morao si poćeti ići u džamiju, jer tada je džamija bila neka vrsta biroa za zapošljavanje i mjesto gdje se pojaviš da te registruju kao podobnog. Kako je vrijeme prolazilo, tako su se i džamije ispraznile, jer su se ovi sa početka fino snašli, našli poslove i nije više bilo potrebe ići stalno u džamiju, ipak ostaje džuma kao tuspas ili Bajram, ako je baš zapelo. Nije samo džamija bila mjesto za zapošljavanje, ona je bila kapija, a dalje si morao biti u tim krugovima ljudi, koji su osjetili kako se moć okreće na njihovu stranu i tako je bilo poželjno da se vrtiš, i da si viđen u tim krugovima ljudi. Minder politikovanje uz korištenje islama kao podlogu za opravdanost ciljeva i sredstava.
Kako je SDA razvila taj sistem regrutovanja, a koji je sam po sebi bio jedna vjerna kopija jednopartijskog sistema regrutovanja koji je nedavno otišao u arhivu, tako su i sve stranke to isto kasnije po svojim osnivanjima, aplicirale. Samim tim, kako su aplicirale, tako su i egzistirale u nažem društvu. U svakoj stranci ima neka ideologija i ako se dobro držiš iste, taman je samo iskazivao u krugovima stranke, a kod kuće ljubio poster Bakira Riđobradog, ti si dio te neke druge ideologije, koja te hrani svojom zamišlju i eventualno te i bukvalno hrani, ako te zaposli.
Da bi bio dio stranke, moraš biti kopija ideala stranke, moraš odbaciti sve svoje ljudske osnovne crte i ukrasiti se idelima stranke, da bi bio podoban materijal za napredovanje. Ako treba, možda ćeš morati krenuti od uloge otirača, za početak, ali sve nosi bonuse. Izdrži Bosno, ali nema više nade. Nada Topčagić je pjevaćica, kojoj je po nekim informacijama pravo ime Senada, ali je ona nekada skontala da Senade nisu tražene na tržištu sistema i preimenovala se u Nadu i postala poznata. Isto važi i za Lepu Brenu, inače poznati kao Fahretu Jahić. Kako samo neki ljudi znaju na vrijeme promijeniti ime, ovo, ono, identitet, sve, samo da bi profitirali u materijalnom smislu.
Uzalud nam trud insani…
Prvo materijalna baza i samo materijalna baza, a duhovna nadgradnja može u slobodno vrijeme, kad se stigne. Ja sam sad čovjek koji razmišlja, da li da se uključim u politiku, u ovakvu usranu licemjernu kakva jeste ili ne, dovela me cjelokupna situacija u takvu dilemu. Svjestan činjenice, da skok u blato i džeriz, neminovno dovodi do prljanja, posebno ako čovjek želi da ostane čist od nečasti koju politika kod nas nosi, kako onda skočiti u blato politike kod nas, pod ovim uvjetima.
Ima raznih skokova, prelom, lasta, sa jedne noge, zgrčeni, radi sebe, radi drugih, radi treba, pa tako i politiku ima raznih skokova. Ja sam mišljenja, da u ovakvu usranu i bezobraznu politiku, treba skočiti samo bombu. Sa što veće visine, dobro se poduhvatiti za koljena i buuuuuuuum direkt posred ove bare, da se što više poremeti ustajalost te smrdljive političke močvare. Nek se sve poremeti, ako se može ikako, jer kad se nešto ne može iz nečega izvaditi kako treba, onda se to nešto mora razbiti da se dođe do željenog efekta i rezultata.
Jednostavno rečeno, svaka pomisao na bolje sutra, na neku konkretnu pozitivnu, radikalno pozitivnu promjenu, je utopija. Čovjek se utopi za sekundu pokušavajući dokućiti kako da se napravi bolje stanje, utopi se u bari negativnosti, provincijalizma, licemjerstva, nepotizma, mediokriteta, papaka, idiota, lopova, bitangi, zlikovaca, lupeža, nitkova, bestidnika, nekulturnih kretena, šupaka, šupčina, ulizica, uvlakača, podlaca, bagre, šljama i kako da sa ovom negativnom masom iole normalan insan išta postigne. Nikako. Uzalud nam trud insani, za druge je ovo društvo.
Stranka me prati, ima velike planove za mene, da me ubaci u svoj sistem, da mi kaže šta ću govoriti, gdje kada i kome i koliko i ako sve uradim kako mi kažu, dat će mi neke sadake, da mogu živjeti skromno u mušrikstanu.
Ali stranka ne prati ovo, idu tri dječaka, iz osnovne, na velikom odmoru, prepričavaju neke svoje događaje, kao veliki ili oponašaju velike sa kojima su okruženi i jedan od njih u emotivnom dočaravanju neke reakcije na nešto, kao usputnu doskočicu, opsuje hljeb. E to stranka ne prati i nema nikakve planove za to.
Da li stranka prati degradaciju mladosti, da li stranka prati da od mladosti pravi gadosti, da su mladi ljudi sve više profilirani partijski poslušnici, da mladi ne vjeruju u školu, već u stranku, da mladi ne gledaju roditelje više, osim samo ako im roditelji nisu u stranci ili im roditelje stranka prati, i ima velike planove za njih i njihovu djecu. Da li stranka prati koliko su licemjerstva i nerada posijali u našem društvu, da li je stranka svjesna da će kao i sve drugo što teži ka apsolutnoj moći, urušiti se sama od sebe i nestati zauvijek, ali će ostaviti karakterne i društvene bogalje iza sebe, koje niko kasnije neće htjeti da vuče za sobom. Vidi stranka ovo sve, ali je nije briga, jer ima prečih planova za sebe i svoje parazite.
Društvo u kojem je stranka i biro za zapošljavanje i svetište, pred džamijski hodnik, škola, obdanište, firma, penzionerski dom, takvo društvo je osuđeno na propast. U takvom društvu propadaju i oni koji nisu pobornici religije stranaka, ali šta se može, takva nam nafaka.
Stranka me prati, nema velike planove za mene, nikakve, ali me prati. Ali ima neko ko prati i stranku, jer ima velike planove za nju, da je izbriše sa lica zemlje, za sva vremena.