Često ovako u kasne sate kada smirim sve dnevne obaveze, vratim se u Visoko i razmišljam o pojavama i (ne)provjerenim informacijama sa kojima se susrećem, pa onda krenem to sve da napišem, pa se po ko zna koji put sjetim Gorana Čakića i njegovog odgovora na moje pitanje zašto je urijedio sa tekstovima na Visoko.co.ba, a koji je glasio “nemam više kome, a ni protiv koga da pišem”. Današnje Visoko nije samo suho meso, kožne jakne, piramide… Više od toga su podaništvo, licemjerstvo, turkofilija i gotovo pa etnički čista općina kao dijelovi stvarne slike današnjeg Visokog. Pa tako neka i svaki budući gost neka zna gdje dolazi, a svako normalan odakle odlazi.
Nikad nisam žalio što plivam puno dalje od “glavnog toka”. Od svih kritika najviše se užasavam onih kojima smeta što “ne pišem o lijepim stvarima”. Što nisam optimističan i što ljudima ne pružam nadu. Koju jebenu nadu, oplite šamar sami sebi da se probudite!? “Lažnu nadu dat će ti lažni prijatelj”. Ja mogu biti ružan, debeo i nekulturan, mogu biti i dobar neprijatelj, ali lažni prijatelj nikad. Razumijem da svakom sistemu su potrebni neprijatelji. Ništa ne mobilizira ljude kao zajednička opasnost. Pozicija počiva na stvarnoj ili virtuelnoj opasnosti od koje štiti puk: Rusi, Amerikanci, sekularisti, talibani, komunisti, pederi… Sasvim je nevažno. Da ne postoji Visoko.co.ba današnjoj poziciji bi neprijatelj bio neko drugi, ovakvi kakvi jesmo u ovom slučaju potrebniji smo visočkoj SDA nego Dinka Omanović.
U Visokom dragi prijatelji, ne vladaju niti su ikad vladali, velemajstori manipulacije, magovi konspiracije, Bogovi demagogije, ni geniji korupcije. Naprotiv, u Visokom godinama vladaju sitni lopovi, netalentovani bezveznjaci i potpuni politički diletanti. A šta to govori o nama, koje su i takvi debili uspjeli sjebat, e to je drugo pitanje. Dovoljno je samo pogledati na šta nam Visoko liči i u šta su ga pretvorili bezidejni pohlepnici. Sve što pogriješe i urade loše, to pravdaju Božijom voljom, a sve što se desi slučajno ili svjesno, a pozitivno, to se predstavlja javnosti kao sposobnost i ekspertnost. A onda, kada dođu teški dani i sud rezigniranog naroda, onda je interesantno posmatrati po društvenim mrežama to pozivanje na Boga, njegovo određenje, postavljaju se citati rahmetli prvog predsjednika uz muzičku podlogu Dine Merlina i njegovog hit singla “Da te nije Alija”.
Visočani su toliko duboko izmanipulisani da u prijateljima vide neprijatelje, u neprijateljima prijatelje, a u totalnim kretenima i debilima sa sumnjivim fakultetskim diplomama pokret otpora i front nade. Današnji “političari” u Visokom tako značajno govore o beznačajnim temama, a beznačajno o značajnim temama kao u slučaju kada nekome pokazuješ prstom mjesec, a on vidi samo prst i ništa dalje od toga. U najkraćem tako se najlakše prepoznaju glupe osobe. Rješavanje pragrijeha je nužno za katarzu, a narod koji možeš nahraniti praznim pričama nikad neće imati pune tanjire. Samo je pitanje do kada će Visočani moći da istrpe dospjele rate za kredit, režije za stanovanje, pogled djeteta kojem ne možeš priuštiti željeno. Broj nezaposlenih se svakim mjesecom povećava, a svakim novim danom raste broj uljepšivaća visočke stvarnosti koji pokušavaju lažnom nadom i kupovinom vremena napraviti nekakvu ravnotežu.
Kad smo kod promjena i kad kažeš promjene, treba definisati kakve promjene želiš, s kim ih misliš ostvariti. Društvo u kojem je “bilo ko” i koje se bori za “bilo šta” nije društvo u kojem želim biti ja. Nije više problem ni u ponudi stranaka, svakako više nema glasača, svi su postali navijači iz interesa. Stoga, problem je u ovakvoj, linearnoj demokratiji: jedan čovjek- jedan glas. Glasački listić trebao bi ujedno biti i test inteligencije. Listići sa rezultatima ispod 50% su nevažeći i gotovo. Jer sistem u kojem dvije budale imaju više prava od jednog pametnog i nije neki sistem. Pametnim je jasno da više ne postoje stranke i stranački vojnici, programski ciljevi, ideja… To više ne postoji, postoji samo interes i treba gledati ljude i njihove rezultate kroz taj interes. Pitanje svih pitanja nije kako se koja stranka zove, niti kako se ko odjeva. Pitanje je koliko su izabrani u stanju servisirati naše potrebe za što ih uredno plaćamo poreznim novcem. Kada to postane jedino mjerilo, tek onda možemo očekivati napredak. Do tada, svi mi smo ovce sa brojem koje u zbiru statističkih podataka daju onoga ili one koji će naredne četiri godine imati dobru i redovnu platu za svoj (ne)rad.
Prošlo je vrijeme kada su ljude u politici povezivale ideje, danas je to samo interes!
U takvom ludilu poremećenog sistema vrijednosti koga podržati i na kome primjeniti političko razmišljanje “Glasajmo visočki” pred naredne Opće izbore? Možda za SDA – Da nam opet mute sokove i peku ćevape uz obećanje stranih investicija? Ili za SDP – Kako bi opet za četiri godine promijenili dvije Vlade i premijera u svrhu ličnih interesa i da Visokom na kraju daju jedno ministarsko mjesto i jednu kompezacijsku listu od koje nikad ne vidjesmo liječenja u Sarajevu? SBB – Da opet možemo vlastitoj djeci davati podsticaje i da samo čekamo da postanemo druga SBiH i nastavimo tradiciju koaliranja sa svakim ko je na vlasti? Možda da damo podršku SBiH da u Visokom opstane i dalje predsjednik sa mandatom dužim od Harisa Silajdžića sa lažnom nadom da će opet nekad biti premijer ili ministar? Ili možda A-SDA kao skup nezadovoljnih i neostvarenih ljudi iz drugih stranaka koji su napravili najbolji rezultat i postali druga politička snaga u Visokom, nakon čega su se odmah zbog pohlepe raspali? Odnosno, za BPS da bi predsjednik ove stranke mogao dodati još neku funkciju u Kantonu Sarajevo pored devet postojećih u raznoraznim komisijama!?
Iskreno se pitam i za sebe i za Visoko.co.ba, koga podržati? Za koga dići ruku, a da te kasnije ne bude stid takve odluke? Koji izlaz imamo osim naplatnih kućica u Jošanici i bijega u Sarajevo?
Svi ONI uživaju u plodovima svojih izbora već 20 godina, neka uživaju i dalje. Stranka je uspjela, u uništenom gradu ostat će samo prestrašeni ljudi, a to je ambijent koji im treba da posao privedu kraju i pokradu i posljednje što je ostalo, a to su javna i opšta dobra. Nacionalnost je pretvorena u profesiju od koje se dobro živi. “U ime Visokog” je zapravo samo i jedino “u ime vlasti i moći”. Neka nam uzmu ono što su nam obećali, a što nam nisu dali. A pošto sreća svakako kreće stazama nesreće, jedino nesrećom ta se stanja liječe. Sa tom današnjom nesrećom i visočkom zbiljom se treba hrabro suočiti vrelim srcem i hladnim razumom. U masi prestrašenih treba pronaći one koji su sačuvali obraz i nisu zavijali s vukovima, a to je puno više od uskih lokalnih, nacionalnih i religioznih estetika po kojima nas uče da danas živimo.
I na kraju, zamislite cenzurisane medije, ograničenu slobodu govora, nemogućnost da na internetu slobodno komentarišete dešavanja, nedostatak izbora digitalnih TV kanala ili zakone izrađene na takav način da ograničavaju građanima pristup i prava na slobodu informacija. Nažalost, to su istinska pitanja i istinski problemi sa kojima se suočava današnje Visoko u pokušaju nametanja jednoumlja i da svi mislimo isto. Odvratna je sredina u kojoj se ne toleriše drugo i drugačije mišljenje. Zdrav nesporazum nekada doprinosi produktivnim i konstruktivnim stvarima. Ako sve ovo tolerišemo, naša djeca su sljedeća meta.
Zbog ovakvih stavova i uređivačke politike Visoko.co.ba u kojem politički samoprozvani lideri ne mogu biti urednici objavljenih sadržaja već godinu dana smo pokretna meta. Ali šta raditi u takvoj situaciji kada vam prijete i vrijeđaju vas? Nazvati ih govnima je pogrešno. Kad ti neko prijeti napisati da ćeš mu jebat mater je jadno. Žao mi je što i sam često nisam pametniji od toga. Jest malo teže, ali je efikasnije odjebat to od sebe metodom ignorisanja. Vrijeme će svakako pokazati dal’ smo izdali ili smo se borili za pravu stvar.
Desi se da čovjek umre u Visokom i da mu na dženazu dođe svega desetak ljudi, tako da je velika stvar kada vidim da neka moja kolumna ima preko 5.000 čitanja, a među tim čitateljima ja vidim taj “Front Nade” uz nadu da nije kasno…