Ako ste pomisli da je ovo kolumna o nekom ili nekim Slobodanima, pogriješili ste. Ne, nije ovo kolumna o Slobodanu Miloševiću, niti je o bilo kojem Slobodanu. Nije ovo kolumna za one koji robuju sebi i drugim ljudima iz interesa, ovo je kolumna za one koji traže slobodu, koji žude za slobodom i koji žele da je nađu, udome i zaštite od ljudske pogani. Ovo je let u slobodu izražaja, slobodu mišljenja, razmišljanja o slobodi. Slobodan let, sloboda, ima li je u realnosti sada.
Nekada kada bi čovjek rekao da ga se pusti, da želi da bude slobodan, ljudi bi rekli i zaključili da nije dobar, da ima psihičkih problema, duševnih, da podriva sistem, da je agent zapada, da truje narod, da ga treba negdje ukloniti da ne smeta, treba ga u bolnicu, pod hitno.
Znači, nekada nije bilo dobro, ni poželjno izražavati slobodu. Nekada je samo imanje i nošenje farmerki sa zapada predstavljalo slobodu, ali i problem. Ko je nosio farmerke, smatrao se buntovnikom, dezorijentiranim, u prostoru koji je tada bio omeđen sistemom komunizma. Sve je bilo jednoobrazno, uniformisano, izgled ljudi, ulice, kuće, škole, fabrike, TV voditelji, čak su i radijski glasovi bili slični gdje god da ste u bivšoj državi bili. Kada pogledam od svog oca slike, odmah zapazim pantole, rolke, sakoe, cipele, svi su tako bili obučeni, nema razlika osim u nijansi crne ili sive. Ali tada nije sve bilo tako crno i sivo. Ispostavit će se dolaskom konzumerističke slobode sa zapada, da za nas nije svakakva sloboda, jer se mi ne znamo nositi sa izazovima modernog društva.
Nije sloboda bezgranična, nije i ne smije biti, jer sve što ljudi kontroliraju, je pod uticajem ljudske namjere, ljudi scenaristi su problema, jer ne znaju se kontrolirati kada dobiju makar malo moći. Pitajte one čuvare iz stare Juge, ono smeđe odijelo, kapica na glavi, mala kućica na ulazu bilo gdje, to su bili za njega izvori moči, on je u onom odijelu bio u stanju krenuti na Rusiju, tada, jer mu je neko dao odgovornost i moč da zaustavlja, otvara, zatvara, gleda, pita, ne da, pusti, pita, sve što čak ni kod kuće nije mogao. Sloboda mora biti pod stražom moralnih, a ne pod kontrolom nemoralnih, jer u nemoralu se kapije otvore na sve strane i svašta ulazi i izlazi tamo gdje ne smije. Moralna straža je osnova slobode
Čovjek zaroblen u nesigurnost
Nekad se kontrolirano moglo ono što sistem pusti, pa se tako iz perioda kad se nije smjelo imati kosu dugu u muškarca, odjednom moglo imati, i onda su svi muškaraci bili kosati, sa dugim solufima ispod tih kosa, u stilu argentinskih fudbalera. Znači mogle su se promjene dešavati, određene modifikacije slobode, ali samo ako režija i scenograf dozvole, pod kontrolom. I ako takav sistem prođe kroz nekoliko generacija, on postane kao dio ljudi tog podneblja i to se teško kasnije može promijeniti. Cijela naša država je jedan mali prostor, jedna makro mahala, unutar koje obitavaju mikro mahale i kada imamo taj provincionalizam u kombinaciji sa potrebom da se stereotipno uvijek forsira kao prirodno i normalno, onda imamo jedno ograđeno, ograničeno društvo, kojoj je sloboda stran termin i u koju sloboda nikad nije slobodno ušla.
To nasljedstvo nerazumijevanja slobode u suštini se i danas događa. Jedni slobodu smatraju da je to ono što inače treba da imaju, kao slobodni ljudi i kod njih se sloboda ograničava na taj skup aktivnosti, drugi slobodom smatraju da mogu raditi šta hoće kad su na vlasti, treći se boje slobode, jer bi moglo sve što ne valja za njih izaći na vidjelo i imamo još mnogo različitih percepcija i koncepta shvatanja slobode, a nijedna niti je ispravna, niti je slobodna, i kako onda očekivati da neko ovdje bude slobodan, kada niko ne shvata slobodu u suštini.
Sloboda je kada je čovjek slobodan da ispolji sve ispravne osjećaje, potrebe, da je slobodan da svojim kapacitetom ostvari egzistenciju za sebe i svoju porodicu, slobodan je kada ga niko ne uznemirava nekulturom i lopovlukom, slobodan je kada mu banke nisu javne kuhinje, slobodan je kada slobodno može na kulturan način svoje mišljenje izraziti, a da ne dobije izgon iz društva, jer svako društvo koje osuđuje osobe koje govore ispravnim jezikom nešto što nije slobodna realnost, to društvo nije slobodno.
Slobodan je čovjek koji se osjeća isto kod kuće, na poslu, na ulici, jer slobodno društvo nije ograničeno nesigurnim uvjetima za život. Nije sloboda biti sam, nije sloboda biti usamljen, nije sloboda biti u množini, a biti sam kad te množina odbaci i nije sloboda kad si slobodan da radiš šta hoćeš, jer sloboda je vrijedna, a igranje sa slobodom nije dobro. Nije slobodan onaj koji nije siguran u sebe, koji nije spreman da nekome kaže istinu, jer je taj čovjek zarobljen u nesigurnost, nema samopuzdanja, ima predrasude, komplekse, to nije sloboda.
Slobodu čuva savjest
Ljudi veoma lakše potpisuju kapitulaciju pred sistemom vrijednosti i života koji im se nudi i dešava, jer psihološki gledano, čovjek je ubijen u pojam, niko ne želi da se ističe kao kontraš, jer ga nema niđe, niko ne želi da zagine kao prvi koji će progovoriti protiv nepravde, protiv robovanja ljudima, niko ne želi da krene, a da ga niko ne poprati. I tako svi razmišljaju i tako onda niko ne krene u slobodu.
Sloboda izražavanja, ljudskih prava, demokratske slobode, sloboda izbora, sloboda govora, sloboda ova, sloboda ona, a nigdje stvarne slobode na terenu. Čim su puna usta slobode, nema slobode u srcima i dušama, sloboda je samo do grla, a nije u duši. Treba progutati gorak okus koji je otrovao slobodu, treba stisnuti i onda krenuti u pravilno oslobađanje sebe, od pogrešnih navika, a onda kao slobodan, krenuti stvarati slobodno društvo, od pogrešnih navika.
Sloboda nije da se manipuliše, sloboda je apsolutno ispravna, nema tu manipulacije, slobodan može biti samo svjesno pozitivan čovjek. Slobodu čuva savjest, ona je ograđena sa njom, te granice su najvažnije i moraju postojati. Sloboda ima granice ljudskosti, sve izvan njih je šejtanska poljana, strast i nemoral. Sloboda je ograničena istinom, ljepotom, dobrotom, čistom namjerom i željom.
Sloboda je lijepa kao ljubav, draga kao majka i slatka kao med.
O lijepa, o draga, o slatka, slobodo!