Dragi prijatelju Adnane,
čitajući Tvoje posljednje kolumne spoznajem svu bijedu ne samo našeg grada već i svu bijedu taloga civilizacije. U tom zagađenom mulju ni somovi se više ne bi mogli osjećati dobro, osim ljudski somovi adaptirani na radioktivne izotope koje po soc-realističkoj inerciji nazivaju kulturom, a u suštini svedeni na omamu i omrazu, intrigu, zajedljivu ciničnost, neizazvanu agresiju, klevetu i kletvu… Meni je teško u dalekoj tuđini (dalekoj, ne toliko u geografskom smislu koliko duhovno, ekonomsko-politički), ali, imam i nešto od sačuvane slobode i dostojanstva. Kroz svašta sam prošao i visoke cijene plaćam i danas, ali sam gnjidama i hijenama jasno dao do znanja što su i ko je ko u mentalnoj hijerarhiji. Dijelim Tvoje mišljenje o opravdanosti pesimizma i sam ne preferiram govor o lažnoj nadi u vremenu pomračenja i totalne bezidejnosti. U pravu si kada tvrdiš da sve što je srušeno i pokradeno nije djelo čak ni lopovske “elite”. Mali plaćenički glodari obaraju velika stabla. Misle, sad im je rahat bez Marjana, sutra bez Jaše. Jadno je društvo u kom nema jakih ventilatora antagonistčke dijalektike. Obično se u Visokom zadržim, potražim prijatelje, prošetam “Jalijom”, a prošli put sam samo otišao do groblja i odmah se vratio u Sarajevo. Jer, čini mi se i to da je istina što tvrdiš, u prijatelju se vidi neprijatelj, u neprijatelju prijatelj…