Ponovo sa strahom i mravnjakom u želucu otvaram Visoko.co.ba, sa željom i nadom da ću naći nešto zanimljivo. I zaista prizor iz Sirije. Ruševina, izbušena tenkovskim projektilima, pamovima, patovima i ko zna čime još. Kontam, još su dobro prošli. Da su još i “lune“ fasovali, ma predali bi se oni ko Talijani.
Pogledam desno, tekst koji se tiče Veleprometa i “Veme”, naše zaboravljene “Veme”. Kakav šok, pa onda nada. U prvom trenutku pomislim da je Semir opet nešto pronašao, neki tunel, rupu ili kakav sporedni ulaz, odnosno izlaz.
Ta opcija, po tvrdnjama bivših zaposlenih, je nemoguća iz prostog razloga što su te rupe, izlazi i ulazi davno otkriveni i kroz njih izneseno sve što je kroz njih moglo proći. A što nije elgantno je rasklopljeno i izneseno na glavna vrata.
“Turci kupuju “Vemu”, odnekud prostruja vijest čaršijom, i odmah mahalski kružoci, minderdije i lokalni telali organizovaše “loko” javnu tribinu u cilju provjere istinitosti ove informacije. Neki su već pod utiskom same vijesti tvrdili da im se prikazala i crvena zastava, al’ zbog dioptrije nisu sigurni jel’ mjesec na njoj il’ srp.
Armija poštenih opet prevarena. Pola Visokog – Veleprometove radnje dvadeset godina, nemaju ili očekuju vlasnika. Relativno su male da bi se pretvorile u sportske terene, ali u igraonice u kojima trenutni čuvari “društvenog vlasništva” igraju po živcima stvarnih vlasnika, svakako.
Upotrebljen je termin “pritisak na radnike”. Ovdje se ne radi ni o kakvom pritisku. Ovo klasično cijeđenje živih ljudi, njihove ljudskosti, sabura, bezizlaznosti i bespomoćnosti. Lešinari tek dolaze kada žrtva ugine. Trenutno još uvijek kruže.
Ne začuđuje čak ni izjava ministra privrede ZDK da je pomalo zbunjen, da mu fali oko 26 Veleprometovih objekata. Ako našim liderima ne smeta što nam fali gotovo dvije trečine zemlje, šta se on sekira za manje – više 26 “radnjica”.
Čitajući dalje zaista poučna štiva iz mnoštva ponuđenih (mislim da samo nedostaje “Crna hronika”) nisam mogao, a da ne pročitam članak “Taman, ako Bog da”.
Nevjerovatno koliko takve stvari probude u meni priče mojih predaka i komšija o prošlosti koju moj život nije mogao da dokuči.
Hvaliti tuđina, što bi rekli “bir-vaktile” okupatora, znači spustiti sebe, svoju ličnost, moral, ljudsko dostojanstvo, na nivo na kojem smo bili u doba Osmanlija, Austrougara, fašista Drugog svjetskog rata. A to je nivo roblja, duševnih fukara, mase bez ideala i životnog cilja.
Možda nesvjesno ili zahvaljujući bosanskoj gluposti na Zdeninim fotografijama starog Visokog, je “cool” imati fotografiju pretka u austrougarskoj vojsci zakičenog (gluho bilo krstom) ili u redovima turske vojske uslikane negdje u Bugarskoj gdje brani sultanat, a ne zna ni koga ni gdje, a pogotovu rođake zagrljene sa njemačkim i domobranskim “braniteljima”. I da o drugim gadostima ne pišem.
Do Cimbalove kuće…
Biste narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata su ”pometene” efektom tornada pod parolom “da se nikad ne ponovi”.
U normalnim društvima svako društvo ili zajednica sačuva i ono što nije valjalo, a onda tim primjerima novim generacijama objašnjava šta valja šta ne valja.
Za nove biste nema ni para, a ni materijala jer je sve otišlo u sekundarne sirovine, tako da smo na kraju ostali i bez bista bivših, a i sadašnjih heroja.
Dvije vrlo upotrebljive bronzane fontane: na Kraljevcu i ispred Općine su također pretvorene u mobilne objekte. Prva je “pokrenuta” i nije se nikad ni vratila, dok ona ispred Općine je u fazi pomjeranja (Visočko ljeto –skini, zima došla -stavi), a u proljeće dabogda da je bude. Bit će najvjerovatnije, odnesena sa snijegom, prema kuda niko ne zna.
Na pisanje mog prijatelja, da se očekuje najezda simpatizera i novo-regrutovanih “fanova” Turske u kulturni centar u Prijekom, već davno zaboravljeni, bivši i vrlo osporavani gradonačelnik gosp. Munib (što na turskom znaci Munip) svojim osjećajem za buduća dešavanja, sagradio je most na rijeci Fojnici uzvodno (na turskom ćuprija), u cilju izvlačenja domicilnog stanovništva iz okruženja (ne zaboravite da su Turci takođe na potezu kuća “Bore hrkala”- do “Cimbalove kuće”) prema lijevoj obali rijeke Fojnice.
Malo ironije, ali u razgovorima sa stanovnicima naselja koje gravitira ovom području, zaključak je da su stavljeni u vrlo nezgodnu situaciju.
Permanetni koncerti, filharmonije, recitali, izložbe ili filmske premiere koje se očekuju u budućnosti, narušavat će komšijsku idilu i porodični mir ovog dijela grada.
Pošto je to mjesto, također jedno od glavnih sastajališta naših kućnih mezimaca (neki dolaze i bez vlasnika) mislim da bi i društvo za zaštitu životinja trebalo da digne svoj glas protiv uzurpacije prostora.
Novotarije na prostoru općine Visoko su uvijek dobro došle posebno, ako sa sobom nose pozitivan finasiski efekt.
Trenutno kompanija, koja ovaj grad drži na kakvoj – takvoj infuziji ima (prema nekim informacijama) ideju da otkupi jedan dio KTK i da ponovo oživi tradicionalnu proizvodnju po kojoj je ovaj grad bio poznat.
Sve ovakve inicijative i akcije su za muštuluka i samo takve stvari mogu da podignu skrhanu, neiventivnu i besperspektivnu čaršiju.