Dva barda, dva gigantska poetska Olimpljanjina, jedan o drugom. Kiko o Skenderu. Što nakon njihove riječi reći? Ali, i oni su to znali, život će teći i poslije njih, kroz Riječ, njihovu, o njima, iz usta i pera samospoznatih nekih novih poeta, obaštinjenih mastilom dekorisane sudbine Bosne. Ipak, nek im je prosto, i bardi ponekad odveć ljudski jednostavno o uzvišenim olimpskim sferama zbore, manje zbog sebe, više zbog onih za koje uvijek postoji klijuće zrno strepnje da ni proste vizije neće interpretirati drugačije do prostački. I upravo to se i dogodilo, da se drzne niskom asocijacijom pokušati obezvrijediti, anulirati, obezbožiti, već posvećeno. Tako se može čitati u „Saffu“ sramotno ovo:
„Zato je Nedžad Ibrišimović napisao tekst ‘Fašizam zgnječenog naroda’, dovodeći do apsurda te budalaštine Srđana, Prđana i Hrđana. Bošnjački narod je, za razliku od Srba i Hrvata, po svome bitku i povijesnom naslijeđu antifašistički, jer Bošnjaci ovise od opstanka Bosne i Hercegovine, a bošnjačke domovine nema bez ideja slobode i tolerancije…“
Stop! Dovoljno! „… te budalaštine Srđana, Prđana i Hrđana”.
Šta bi na ovo rekli Kiko i Skender? Da li bi sam Nedžad pristao? Iako je u svom guru-hvalospjevu u jednom trenutku ljudske slabosti priznao antivrijednosti da je „vrijednost“ i klevetniku se priklonio kao njegov „sljedbenik“. Čini se nevjerovatnom i sama pomisao o takvoj mogućnosti. Ali, događa se da i imena barda blijede.
Nesporno je da „dejtonski režim legalizira teror nad Bošnjacima”, ali, s druge strane, teško je prihvatiti da neko, ko iole drži do činjenice da „bošnjačke domovine nema bez ideja slobode i tolerancije…“, može se spustiti toliko nisko da se izruguje Skenderovoj ljudskoj potrebi da ovjekovječi žalopojku Stojanke majke Knežopoljke.
Nešto ne štima u državi Danskoj. Navodno visokocivilizirana zemlja, a njeni vikinški potomci tako olako masakriraju kalderon-delfine.
Analogno, govoriti o ideji slobode i tolerancije kao uslovima opstanka Bošnjaka, a u takav kontekst interpolirati Srđana, Prđana i Hrđana, znači zaboraviti i obezvrijediti i ime Srđana Aleksića. Ta promaja u umu može izgledati simpatična nekakvom „našem“ alevitu, ili njegovom al-qaidiziranom protivniku u Hami, ali nekom ko voli Bosnu, ne bi smjelo promaći takvo svetogrđe, a da ga ne zapazi i, što bi trebala i morala biti civilizacijska poenta, da se dogodi da ne reagira.
Pitanje koje također razdire savjest: Ko će sa Stojankine (pravoslavne) strane, koji novi srboslavni Skender, istinski, u srcu i glasu, leleknuti za šestericom sinova Have Tatarević? Rodi li se takav u majke Vidosave, Ljeposave, Dobrosave… koji će oplakati sinove tuđe, kao što bi oplakao svoje sinove? Kao što ih po uzoru na Čovjeka oplaka Skender? Zar bi smio izgovor biti da svi junaci nikom ponikoše zbog jednog pretendenta na liderstvo koji vidi Bosnu bez Mrđana i Mlađana i gura ih tamo gdje nikada nisu pripadali, u krvavo i vazda ravnodušno naručje majčice prekodrinske, zagledane u Sibir? Za njih, može genocid kao pojam i da ne postoji, ali užas genocida u Bosni je uvijek bio realan, kako za Stojanku, još dvostruko više za Havu.
Pravoslavni Skenderi, zar vas nema? Zar će kletva tako bezdušno, u ime „tolerancije“ biti bačena na Mrđana i Mlađana, kao dobrodošla da izbrišete na mezarju tu riječ GENOCID koja vam tako nepodnošljivo para vid? Izbora drugog, drugačijeg, vi nemate: Vid svoj vidajte, ili, drukčije neke vidike zidajte!
Nisam veličina olimpska, ne znam spjevati poemu o majci Havi, a Bećkovićevo ime je samo po sebi uvreda, ali, kao što ne opraštam za Srđana, Mrđana, Mlađana, tako ni vama ne opraštam ni Senada, ni Seada, ni Nihada, ni Zilhada, ni Zijada, ni Nishada, ni njihovog oca Muharema.
Nema sada Branka Ćopića, a znate vrlo dobro šta bi vam on rekao. Samo nečovjek duše pocrnjele i ubuđale u budalaštini može se, makar i nominalno, izrugivati njihovoj smrti, i patnji njihove majke. Majka je majka, nema majka naciju ni narodnost u praznoj kući, opustjeloj pod naletima zločinačkih plačeničkih vihora zloće i ludila.
Skenderi novi, đulići i uveoci pravovjeki, gdje ste?