Ako bi postavili “kviz” pitanje jednom od građana Federacije koji u najmanju ruku u obrazovanju ima “bolonjsku“ diplomu ili možda diplomu Teološkog sveučilišta, sa temom:
“Pronađite sjedište komisije za koncesije FBiH i nabrojite bar tri člana navedene komisije, (naravno odgovor se ne može priznati, ako se pomenu imena kafe kuharica i imena čistačica odnosno spremačica poslovnog prostora). Upotreba literature, komjutera, sistem “pozovi prijatelja” i sve ostalo što bi pomoglo da se dođe do odgovora, je dozvoljeno pa čak i telefonski broj koji se može dobiti preko BH Telekoma (ali na koji se ne javlja niko).
Kao primarnu pomoć moguće je koristiti priloženu šemu.
Vrijeme za davanje odgovora je limitirano i iznosi 4 (četiri) godine.
Nevjerovatno, ali istinito, da li iko razumije i zna šta ovi ljudi rade? Koje su njihove kvalifikacije? A da o stručnoj spremi ni riječi.
Uz svaku ovu funkciju, sitno napisanu, raspoređeno je “n” izvršilaca- krpelja, pihavica, krvopija.
Pokušaj podnošenja zahtjeva za rješavanje bilo čega u opštini, kantonu, Federaciji, nailaziš na shemu predstavljenu gore, koja izaziva frustraciju i sukob sa najniže rangiranim službenikom –“šalterašom”, koji predstavlja vašu prvu barikadu.
Hajde i da ste uspjeli nekako zaobići prvu prepreku (“ma ja sam tetić od Sakiba, a tvoja mati i Sakib su izbjegli zajedno ….) ulazite u jedan lavirint soba, sobica, kabineta, “taze” pregrađenih “rigips” kancelarija i drugih birokratskih “brloga”.
Kompletno vas obljeva krvav znoji sama pomisao da vam valja izaći iz ove “ludare”, generiše vam paniku i strah da niste šta krivo napravili, pogriješili ili zaboravili vrata na koja ste ušli. Osjećaj straha generisan još “starim režimom” od birokratije, potpuno je isti kao čekanje patološkog nalaza.
Fali ti ova potvrda, nemaš takse, idi na prvi, idi na drugi, idi u p…….
I finalan poraz duše, morala i ljudskosti sa konstatacijom: “Ko me ovo navrati da tražim”.
Osjećaj nemoći da se suprostaviš nepravdi, koja je tako lažna, nestabilna, laka za destrukciju i razotkrivanje, je najgori dio čovjekove psihe koji ga koči da napravi jedan siguran korak naprijed i konačno prodiše kao humano biće, sposobno da radi, zaradi, uživa u svom radu i efektu svog rada.
Dešavanja posljednjih dana nisu plod huliganskih ispada.
Ako su huligani bili očevi ovih mladića, njihova braća, prijatelji, rodbina, koji su prije dvadesetak godina svojim životima, bez straha i respekta, sačuvali ovu našu jedinu domovinu, zašto nazivati njihove potomke takvim ružnim imenima. Momke i djevojke, naljepše i najstrpljivije na svijetu, najobespravljenije, najsiromašnije, a najinteligentnije, ova država drži kao taoce svoje gluposti, jalovosti, nesposobnosti, likujući na svako saznanje da sprema još jedan kontigent mladosti, pameti, dobrote i plemenitosti za odlazak negdje u nepoznato.
Negdje gdje će ih bar neko nekad pohvaliti, a uostalom i ne mora. Dovoljno su pametni i šarmantni da skrenu pažnju na sebe.
Ćelu, Cacu, Juku niko nije nazivao mafijašima, drogerašima, huliganima. To su bili naši heroji koji su spasili domovinu, kako bi u nju mogli aterirati mlađahni ministry. Nevjerovatno kako se terminologija karakterizovanja događaja ponavlja.
Kukanjac je koristio gotovo iste fraze kao i naši ugroženi lideri. Možda prepisuju.
Konačno, proljeće je počelo brzim buđenjem mladih, nacionalizmom neopterećenih, ali gladnih i poniženih intelektualaca. Stid, očaj i nemoć već mentalno raspamećenih roditelja, opterećenih samo jednim pitanjem: ”Kako preživjeti?”, eksplodirao je u nagomilanom nezadovoljstvu, realizovanom hrabrošću i mladosti diplomaca fakulteta različitih profila.
Proljeće je naljepše godišnje doba u kojem priroda nudi sve blagodati kao što su: ljubav, progres, napredak, blagostanje, mir i uvijek nešto novo.
Da li je to ovo naše proljeće kojeg nestrpljivo čekamo, nadajmo se!