Šta je zapravo ona, toliko jaka svjetlost, da postajemo slijepi od nje, čak pri prvim zrakama. Ona nije ništa drugo, nego lijepo osmišljen, omamljiva, privlačna slika u vremenu koje čeka buđenje. Čeka žrtvu, tačnije dvije. Koje će obaviti na svoje grudi, ma koliko se one opirale i zaklinjale, samo mali tračak strasti, pogazit će sve predhodno obećano, oprezno i u trenu uvući će im se pod kožu, prožimati njihova srca, posjedovati će ih. U jednom dahu, u jednom trenu, jednom pogledu, dodiru, nastaje. Nastaje ono nešto, nešto miljama skriveno u njihovim bićima. Ona je kao šah, dama koja će uvijek imati svoju pravu vrijednost, u očima svojih igrača i nikada neće biti potisnuta čak i ako bude izgubljena. Imati, izgubiti, posjedovati, sve je to igra riječi poimanju današnje ljubavi. I vi, a i ja sama znamo toliko o ljubavi, a kada nas upitaju za riječi KAO asocijaciju na ljubav, odgovaramo: volim ga ili volim je, ne mogu bez njega, ona mi je sve. A da napravimo kratki osvrt, ili smo ih potpuno zaboraviti podsjetnik na Vertera, Romea i Juliju, Fedru, koji su umrli samo zato što su voljeli. Gorjeli su od ljubavi, ona im je davala snagu, baš kao leptirica koja se svojim slabašnim krilima približava plamenu, zapazila ga je i u nastajanju da mu bude što bliže, gori, izgorjela je, nestala. Baš kao i ljubav, kada mislimo da je imamo, baš tada to nije tako, u nastojanju da joj se približimo, ona biva sve dalje od nas. Zbog nje ne spavamo. Ne jedemo, sve dok je ne dobijemo. Kada je naša, postajemo druga osoba, jer posjedujemo ljubav, a da li je zaista tako ili smo u zabludi jer mi ljubav ne posjedujemo, ona posjeduje nas?!